Kao i sve što je počinjao do tad, ni sa zapošljavanjem u DUNCAN-u za Vula Yelicha nije pošlo dobro. Vlasnik fabrike, tridesetpetogodišnji Jevrej Tom Duncan, zaposlio ga je za čistača radionice. I taman je Vule dospio u kritičnu fazu razmišljanja o smislu takvog zaposlenja, nakon prve sedmice rada pozvao ga je vlasnik na razgovor. Slijedilo je unapređenje i povisica plate, sa 1.10 na 1.20 dolara na sat. Novi zadatak je opsluživanje mašine za poliranje. Nakon dvočasovnog rada na njoj, dobio je otkaz. Polomio je oba bitna dijela mašine, valjke za vođenje i natezanje trake.
U gospodinu Tomu Duncanu se, neočekivano, preokrenulo raspoloženje, kako će reći Vule, vjerovatno zbog neobično brzog dovođenja mašine u radno stanje, a popravku je vršio lično vlasnik Tom. Pružiće mu šansu, još jednom, rekao je sa vidljivom dozom samilosti.
Vule je iz polirnice izvlačio više nego je iko prije, to nikako nije moglo mimoići pažnji vlasnika. Može to biti i rezultat nekih slučajnih okolnosti, tako u ovakvim okolnostima razmišljaju vlasnici, tako je razmišljao i gospodin Duncan, ali je u svrhu motivacije na kraju druge sedmice rada donio odluku, koja se donosi u rijetkim prilikama, i Vulu još jednom povećao satnicu za dest centi.
Deset centi je uobičajeni iznos povišice kad se gazde odlučuju za nju, obično jednom godišnje. I slijedeće sedmice Vule je iscijedio iz mašine vrhunski učinak, a vlasnik je još jednom posegao za povišicom. I tako pet puta za pet sedmica. Premjestio ga je na novu mašinu sa čijim učinkom je gospodin Duncin stalno nezadovoljan. Bio je to organizacioni potez kojim je uspješno razriješeno proizvodno usko grlo. Slijedilo je novo premještanje, i još nova, sve dok nije na svim mašinama postigao učinke koje je vlasnik očekivao.
Pored toga što je gospodin Tom Duncan izvanredan organizator posla on je jednako tako dobar i zahvalan čovjek. Na Vulove četvoromjesečne učinke odgovorio je značajnim unapređenjem. Postavio ga je za grupovođu dvanaest radnika i znatno mu povećao platu.
Gospodin Tom se ni tom odlukom nije prevario, u Vulu je dobio sposobnog organizatora i rukovodioca koji je vlasnika sve više oslobađao proizvodnih pitanja, da bi se mogao posvetiti markentingu koji je gospodinu Tomu izazov vremena, kako je govorio.
Baš tada se rasplamsavao rat na Istoku, vojne porudžbine su naglo rasle, a gospodin Tom je vještim markentiškim metodama uspio da privuče značajne narudžbe. One su proizvele veliku dobit. Slijedila je dokupnja zemljišta i proširivanje proizvodnih hala i opreme. Broj radnika se naglo uvećavao, i ubrzo udesetostručio.
Gospodin Tom Duncan nije zaboravio Vulov udio u tome, pa ga unapređuje na visok nivo super vajzera, šefa radionice za noćnu smjenu, i svog bliskog saradnika. Uspjeh Firme značajno ovisi i od Vulovih sposobnosti i angažovanosti na poslu, vlasniku je to potpuno jasno, pa da bi iz njega izvukao što više morao je i da ga tako plati. Da ga plati tako dobro da nema potrebu da razmišlja o nekom dodatnom poslu, jer bolje plaćenog posla i ne može biti. Tako ga je i plaćao.
Potpuno zadovoljan poslom, platom, ali i čovječnošću vlasnika sa kojim će postati vrli prijatelj, Vule Yelich je donio odluku da svoju radnu i životnu budućnost veže za firmu DUNCAN.
Nakon što je za duži period imao zadovoljavajuće rješenje za izvore prihoda, Vule Yelich se sve više posvećuje duhovnom životu, čitanju knjiga, angažovanju oko crkvenog života, a pristupa i proučavanju jedne nove i krajnje izazovne organizacije, ili je možda, religija, još o tome malo zna, a za koju je čuo još prije rata pod nazivom masonstvo.
Kad je postao pilot lovac i došao u Beograd saznao je ono što se govorilo sa pola glasa, da u svijetu postoji neka "tajanstvena" organizacija koja je nadnacionalna i nadreligiozna, i koja tajnim metodama "upravlja" čitavim svijetom. U njoj je Vulov idol, Kralj Aleksandar Karađorđević, i svi važniji ljudi na njegovom dvoru. Kasnije, boraveći u Lisabonu i čekajući vizu za London, saznao je da je i tu jaka masonska loža, putem koje se Jevreji masovno izvlače ispred Hitlerovih dželata. Došavši u London, takođe, iz poluglasnih priča, u njegove uši dopiru saznanja, većina članova jugoslovenske vlade su masoni, i to će pomoći srpski narod na kraju rata. Mason je i Čerčil, tvrdili su ljudi sa kojima se sretao. Masoni su i Ruzvelt i Truman, i svi koji u svjetskoj politici znače nešto, tvrdili su isti poznavaoci.
Da li je i Staljin mason, zanimalo je Vula, i saznaje, ljudi koji ne vjeruju u Boga ne mogu biti masoni. Samo bezbožnicima tamo nema mjesta, razumio je Vule, i prema takvoj organizacji počeo poprimati naklonost, jer njemu je blisko sve što je protiv komunista koji hule na Boga. Pošavši iz Londona dugo nije imao povoda da razmišlja o masonstvu, ali se ta prilika pojavila u Africi, u Johannesburgu. Tamo je jaka masonska loža, često je bio u prilici da to čuje, pa je tamo prvi put o masonstvu počeo da razmišlja ozbiljnije, ali i da saznaje više o njegovom ustrojstvu. Pri tom je stalno imao u vidu saznanje, da je to organizacija obavijena velom tajnosti, u njoj imaju mjesta samo vrhunski ljudi svijeta, i ono što je od prvog saznanja o njoj u njemu golicalo, masoni tajno vladaju svijetom. Kako vladaju svijetom? To je pitanje koje golica, ne samo njega, i koje neće prestati da zaokuplja.
Uz snažan crkveni život, na koji je naišao u Kaliforniji, nezaobilazna je bila i masonska organizacija. U samom početku je oko toga uočio dvije potpuno nove karakteristike. O masonstvu se govori punim ustima, masoni se ne "kriju". Masoni su, koliko dopire do njegovih ušiju, ozbiljni, uticajni i dobrostojeći Srbi iz Los Angelesa, njih tridesetak odabranih koji žive pravoslavnim životom okupljenih oko crkve Sveti Sava, jedine srpske pravoslavne crkve u Los Angelesu.
Pri podjeli većina masona se svrstala uz novu crkvenu opštinu Svetog Stevana. Ako su u masonskoj organizaciji tako ozbiljni ovdašnji Srbi, a znano mu je da su u njoj i velika svjetska imena, onda mora da je to organizacija koja zavrijeđuje da se bolje upozna. Neki ugledni ljudi oko Crkve, a istovremeno su i ugledni masoni, Vulu su prilazili i u njemu poticali to interesovanje. Posebno su dvojica od njih njegovim zanimanjima posvećivali pažnju, obrazlagali mu suštinu organizacije, vjere, jer Vule razumije da je u pitanju i vjera. Nije poznata vjera, to je kao neka nadvjera, mada nije to, to je vjera u BBoga, ali ne samo u Boga u kojega je on do sada vjerovao, već vjera u Svestvoritelja BBoga, onoga što postoji, ali do kojega ljudska misao još nije dokučila, a dokučiće kad ljudski um dozrije da je spozna. Vule Yelich je na putu da shvati smisao te kosmopolitske organizacije koja je blizu njegovim shvatanjima svijeta, kako ju je razumio, sada, ovdje, uz srpsku paravoslavnu crkvu u Los Angelesu.
Organizacija masona je klasična organizaciona piramida, ćelije su im lože, a masoni su stepenovani od jedan do trideset tri. Za sve stepene, ovdje kažu digri, a pišu degree, uči se i polaže ispit. Najteže je položiti treći digri. Može se polagati bez vremenskog ograničenja i uslova, jedino između trećeg i četvrtog digria mora proći najmanje godina dana. Tako je za trideset dva digrija, a za poslednji trideset treći digri, kako se do njega dolazi i ko su ti ljudi, nije mogao dobiti informacije, jer ih ne znaju ni najugledniji masoni, ni oni sa trideset drugim digriem. U svakom slučaju, tako je shvatio Vule Yelich, tu spadaju svjetski moćnici, predsjednici država i vlada, kraljevi i carevi. Kako oni rade, gdje se sastaju, i kako vladaju svijetom, u taj organizacioni "paket" nije mogao da zaviri.
Dvojica masona koji su se stalno nalazili Vulu na usluzi, ubrzo će mu predložiti da ga upišu u Organizaciju, da ga upišu njih dvojica, jer to je put, da plati upisninu koja je u visini oko tri dnevne zarade, i članarinu koja je oko jednodnevne zarade, te da se uključi u obuku za prvi digri.
U ovoj fazi upoznavanja Vule je još saznao i neke nazive. Članstvo prva tri digria čine Blue Lodge, to jest Blu lodž, ili plavu ložu, a ostali do trideset drugog digria čine Scothish Rite, to jest Skatiš rajt. Ime trideset trećeg digria ne zna. Bilo mu je vrlo zanimljivo saznanje da se masoni umiju međusobno prepoznati na ulici, u hotelu, u crkvi, i bilo gdje da se nađu, a ne znaju se. Dokučio je da je u pitanju i neki neživi jezik. Prepoznaju se i gluvi i nijemi. Kako se prepoznaju, e to mu se ne može reći, jer u sklopu veoma mnogo njihovih tajni koje se pod zakletvom ne smiju otkrivati spada i to. A masonska zakletva je neprikosnovena, njom se ne poigrava ni jedan njen član. Masoni imaju svoje hramove, imaju svoje molitve, koje su u vidu biblijskih predstava, dakle imaju svoj duhovni život u koji niko i nikad izvan članstva nije promolio. Jedini nezaobilazni uslov da bi se neko mogao upisati u masone je da vjeruje u Boga.
Masonska organizacija je jaka i kao finansijska institucija, u njoj je donatorstvo veoma razvijeno. Masoni imaju svoje specijalne hotele za stare i iznemogle članove, a u njih mogu ući samo kada se odreknu imovine. Imaju svoje vrhunske bolnice, zvane Shine Hospital, ili Šajn hospital. Masonska organizacija naročito pomaže djecu i državne škole. Do njegovih ušiju, za prethodnih četrnaest godina od kad zna da postoje masoni, dopirale su i mnoge druge priče, u mnogima i prejakih tajanstvenih mirođija koje nije uzimao za ozbiljno, ali su i prijemčive za uho.
Upravljanje svijetom je potka tih priča, po njima masoni znaju tajne Stvaranja i njihovom snagom upravljaju. Jedino oni znaju da čitaju brojeve u Bibliji, a ona je puna nekih nejasnih poruka brojevima, to je šifrirana veza sa drugim planetarnim životima, veza sa Svestvoriteljem, predbiblijskim komunikacijama koje poznaju samo masoni. Takve i njima slične priče širili su nemasoni, pa ih je Vule tako i shvatao, ali i masoni potvrđuju ono što golica, masoni, zaista, poznaju neke tajne.
Toliko je Vule čuo i saznao o masonskoj organizaciji. A istina je bila samo dio toga, ono što su mu kazali ona dvojica masona, prije nego su mu predložili da ga upišu. Upišu, to je prava riječ, čine to uvjek dvojica članova, koji novajliju upisuju u školu, snabdjevaju knjigama i prate do polaganja za prvi digri. Dakle, Vulu se nije smjelo reći više nego je rečeno, a kad se upiše reći će mu još toga, a kako bude polagao koji digri tako će se njemu više otkrivati masonske istine. I upisao se u svojoj trideset i šestoj godini života. Sa Kachom je razgovarao o tome, a ona je kao i u svim drugim prilikama bezrezervno podržala i ovo njegovo opredjeljenje.
Uz posao koji ga je oslobodio brige oko novca neophodnog za pristojan način života, te Crkve gdje je ispunjavao duhovni život, i masonstva gdje je jako mnogo učio i saznavao, na red je došlo razmišljanje o "pravljenju" novca, pitanju koje je nezaobilazno u životu svih Amerikanaca. A Vule je već Amerikanac, položio je i dobio državljanstvo. Da, u SAD se polaže i za državljanstvo, engleski jezik i istorija SAD.
Srbi koji imaju velik novac "napravili" su ga putem nekretnina. Tim smjerom je krenuo i Vule Yelich. Prvo je, putem agencije koja se bavi nekretninama i kreditiranjem, prodao kuću i kupio novu sa dva apartmana, ali veću, u boljoj regiji, u Alhambri, i naravno skuplju. U jednom apartmanu su živjeli on i Kacha, a u drugom Dusan i Darinka koji su Vulu i Kachi plaćali rentu. Kroz dvije godine Vule je, opet u Alhambri, na isti način prodao i tu kuću i kupio novu sa tri apartmana. Bio je to kako se ovde kaže dobar dil, ima bolju kuću a i zaradio je nešto novca.
Vjerujući da je na dobrom putu "pravljenja" novca, kupio je veliki plac državnog zemljišta u Las Vegasu za gotovinu, sa ciljem da pričeka dok se grad razvije, da nekretnine naglo porastu, pa da ga onda proda, oplodi novac.
Sa istom namjerom kupio je zemljište u Los Angelesu, procijenivši da će na toj lokaciji doći do velikog skoka cijena nekretninama.
Počeo je da se zanima za trgovinu novcem putem akcija. Krenuo je i u to, ali stidljivo, osjećajući da za to nema dovoljno znanja, i da je to posao gdje se najbrže "prave" veliki novci, ali i još brže gube. Tome će posvetiti više vremena, učiće, sa namjerom da mu to u budućnosti postane glavno "pravljenje" novca.
Yelichi imaju posebnu ljubav prema psima. Buć je njihov ravnopravan član domaćinstva, ima visok konfor stanovanja, bogat jelovnik, odjeću, zabavu, redovnu šetnju i domaće zadatke. Yelichi "pričaju" s njim, vode dijaloge, a on im je beskrajno odan, umiljat kao dijete, i besprekorno poslušan.
Imao je Buć i nestašluka, naročito one sa nagomilavanjem kuće predmetima sa ulice i iz tuđih dvorišta, ali koje to "dijete" nije nestašno, i koji čovjek ne uživa u malim nestašlucima. Bućovi nestašluci, ne samo da nisu ljutili Kachu i Vula, oni su ih zabavljali i bili česti povodi za pravi domaći smijeh. Ali, nakon što je Buća udario automobil i teško ranio, pa ga Kacha i Vule dugo liječili, mučili se oko njega, Buć je tu muku i sažaljenje doživljavao sa naročitom žalošću. Kao da ima ljudski razum, procijenio je da su njegove rane neprebolne, a da bi oslobodio gospodare od napora oko njega, jer je Buć istinski želio dobro više njima nego sebi, donio je odluku da sam prekrati svoje i njihove muke.
Neopaženo se izvukao iz kuće, otišao u brdo, tamo iskopao raku i u nju legao da umre. Vula i Kachu je ganulo do srca kad su, nakon upornog traganja, našli Buća u stanju svojevoljnog umiranja. Vratili su ga kući, još jednom doveli veterinara, učinili zadnji pokušaj da ga vrate u život. On je opet uhvatio priliku i umakao u pravcu smrti. I opet nakon upornog traganja za njim nađen je u centru Los Angelesa, tamo gdje štakori jedu žive ljude i životinje. Pronašao ga je Dusan i doveo kući. Yelichi su postupili po Bućovoj želji, odveli su ga u starački dom za pse, instituciju društva za zaštitu životinja, i tako riješili višemjesečni nespokoj tročlane porodice.
Herkules je bio sljedeći pas u kući Yelicha, on je po svom temperamentu bio vrlo dčan, a za nepoznate, pogotovo za nepoželjne goste, i opasan stanar. Nestao je i vjerovatno bio žrtva svoje agresivnosti.
Naslijedio ga je Ciga, on će dvanaest godina ispunjavati Yelichev dom, umiljavati se sa gospodarima, ali i uživati u blagodeti njihove ljubavi prema životinjama. Imao je nevjerovatno razvijen njuh, ili nešto drugo, to Yelići ne umiju da objasne. On je, na Vulovo dolaženje u pravcu kuće, sa razdaljine jedne milje, uvijek sa te udaljenosti skakao na noge, trčao do Kachinih nogu, gurao je, kazivao joj da je Vule blizu, pa je odlazio na prag kuće, i tu uzdignute glave, i u Vulovom pravcu usmjerenih ušiju i očiju, čekao dok se gospodar pojavi, a onda mu je uskakao u zagrljaj.
I sledećeg psa, Beku, udario je automobil.
Yelichi o životu pasa imaju specifična shvatanja, iz njih izvedenu i snažnu ljubav. Unosili su se u svijet tih životinja, i u velikoj ljubavi dijelili dobro i zlo stalno sa jednim od njih.