Yelići su prekoračili trideset pete godine, za nastavak života imaju jasna i usaglašena opredjeljenja. Kacha se neće zapošljavati, njeno je da vodi brigu o kući, ishrani, odijevanju, upravljanju porodičnim budžetom i planiranju kulturnih sadržaja. Čini to sa poletom i dobrim ukusom. Naročito uživa u odijevanju, koliko svom i više Vulovom, jer je od onih supruga koje se vladaju po narodnoj: "Žena se poznaje po košulji muža". Kad se, po fizičkom izgledu zgodni ljudi, a Kacha i Vule su privlačne osobe, još i odijevaju po modi visokog standarda i dobrog ukusa, onda su takve osobe rado viđene i pozivane u elitna društva.
Kacha umije da prilagođava garderobu njihovim stasovima i prilikama u kojima žive, tako da su supružnici Yelichi stalno osvježenje za društvo u kojem se kreću. Kad se tome pridoda i dobra njihova narav i svestranost, dokazan moral, a i solidno finansijsko stanje, onda je jasno zašto je bračni par Yelicha u stalnom usponu uvažavanja. Dostignut je onaj nivo kad poznanici žele pozdrav i razgovor s njima, kad je većini važno da su viđeni u njihovom društvu. Za dostizanje takvog položaja potrebno je uložiti dosta napora, ali isto tako potreban je napor i da se taj položaj održi, i ako je moguće zadrži uzlazna linija. Oni baš tako i rade, i stalno uvećavaju ugled među Srbima u Los Angelesu, a naročito među onima koji se okupljaju oko Saint Steven's church u Alhambri. Kacha sve više preuzima obaveza u okviru organizacije crkvenog života, učestvuje u poslovima kuhinje i u stalnom je kontaktu sa organizatorima kulturnih manifestacija, a njih je u njihovoj crkvi dosta.
Vula je u podjeli poslova da zarađuje novac za život porodice, i da slijedi Kachine planove kulturnog života. On to radi sa uspjehom, ali ima i separatne preokupacije. Pored crkvenog života, gdje je nepromijenjeno aktivan, on se vrlo revnosno uključuje i u masonski život. Sliedi tamošnje aktivnosti, one ozbiljne i za spoljni svijet nepristupačne sastanke, predstave, i naročito školovanje. Dosta vremena provodi u prostorijama Lože, ali na čemu ga provodi, šta radi, priča, piše i uči, to ne može niko da zna ako nije tamošnji član, niko pa ni Kacha.
Ona to prihvata kao takvo i ne pravi pitanja. Ipak, nešto od toga i saznaje, što poštom koja stiže iz Lože, što telefonskim pozivima i naročito iz posjeta masona u njihov dom koje su postale sastavni dio njihovog života. U prostorijama lože ima i atraktivnih opštih zabava na koje dolaze i supruge masona. Kacha ih je posjećivala.
Znala je i kad je polagao i koliko je brzo napredovao. A napredovao je sa velikim uspjehom. U trećoj godini po upisu dostigao je onaj daleki cilj, trideset i drugi digri. Učestvovala je i u nabavci prstena za tu priliku. Dobio je iz Lože zlatan prsten sa prepoznatljivim brojem 32, ali je stvar dobrog ukusa te organizacije da se prsten oplemeni skupocjenom izradom, što i dolikuje visokom nivou trideset i drugog digria.
U ranijem životu Vule nije nosio prsten, pa sada spontano stiče jednu pomalo i ružnu naviku, često dira prsten, kao da hoće drugima da skrene pažnju na nj, a nije to u pitanju, vrti ga i sklizava, zagleduje i skida, poigrava se. Prsten je predmet prituljene pažnje radoznalih ljudi koji ga okružuju. U njemu pokušavaju odgonetnuti masonske tajne o kojima se priča.
Prsten je debljine oko dva milimetra, sa donje strane je širok oko četiri, a sa gornje oko dvanaest milimetara. Na vrhu je reljef dvoglavog orla i na njemu dragi kamen bijele boje koji rasipa svjetlost i simbolizuje nešto, neku tajnu, možda onu predbiblijsku. Sa strana su po jedan reljef istostraničnog trougla, u jednome je broj digria, 32, a u drugom izrazito simbolična figura, podsjeća na srnu u skoku, a ima značenje budućeg BBoga, neku vezu s Njim, neku tajnu, koju bi htjeli da dokuče nemasoni, ali ne mogu, jer ih masoni ni u kojoj prilici ne kazuju. Ima i još manjih reljefa, još nekih simbola, još nekih tajni, ili su to samo ukrasi koji uljepšavaju nakit. To je posmatračima nejasno, i zbog toga zanimanje za prsten traje duže.
Iako visoko kotiran u tako značajnoj organizaciji Vule Yelich ni po čemu ne liči na neobičnog čovjeka, za ljude sa kojima živi i radi. Naprotiv, vrlo je praktičan, neposredan, prijateljski raspoložen, govorljiv i duhovit, sve suprotno od onoga što su, ti prosti ljudi, nosili kao mišljenje o masonima. A opet, baš zato što je takav, Vule Yelich lakše od drugih uspijeva da izazove interes poznanika za masonstvo, da ih privuče u članstvo, i tako postaje veći mason od onih "tajanstvenih".
Gledano spolja, nova organizacija u Vulu ništa nije promijenila, a kako je gledano iznutra, to je neznano, on ne govori o tome, ali mora biti da su promjene velike, jer se trideset i drugi digri ne dobiva bez najdubljih unutrašnjih promjena. Kad je u pitanju Vule mason oko njega postoje različita mišljenja, ali to i jesu samo mišljenja, jer je istina duboko u njemu, i ni u kojoj prilici je ne otkriva. A kad ga pitaju da kaže nešto od masonskih tajni, on svaki put postupi na isti način, osmijehne se i kaže: "Kad bi se tajne govorile ne bi više bile tajne".
Uređujući i smirujući porodični život, što je zadatak Kachin, Yelichi su stekli naviku da pred veče šetaju po ulicama koje okružuju njihov dom. Kako im je šetnja više godila tako su je i produžavali, sve više udaljavajući se od kuće. Jednog proljetnog predvečerja, bilo je to hiljadu devet stotina pedeset i pete godine, spontano su odšetali malo dalje nego su to radili do tada, bulevarom Poplar. Omamio ih je miris mladog drvoreda, kao šumadijskog šljivika zelenih poplara. Bulevar prati brežuljak nevisok i uzak, ali izdužen i valovit kao glista u hodu.
—Toliko puta smo pored brežuljka a nikad na njemu —promrsila je Kacha i povlačeći Vula za ruku skrenula je puteljkom. Za malo napora su bogato nagrađeni vidikovcem.
Dvije-tri milje ispred njih ugledali su još jedan brežuljak i na njegovom tjemenu, kao oreol oko svetačkih glava, blještio je odsjaj kupola njihove crkve u Alhambri. Ni slutili nisu da je Saint Steven's church tako lijepa gledana sa drugog brežuljka. Na zalasku, sunce je upriličilo kotlinu tame i u njenom središtu zadjenulo kao svetu svjetlost brijeg-kandilo, kako je u tom času sve to izgledalo. Nijemo su stajali i svjedočili čudesnoj igri sunca na zalasku, u kojoj se, neprimjetno, ali uvjerljivo, i brijeg i Svetinja, uznose u beskrajna prostranstva noći. Slika se duboko urezivala u Vulovo biće, i dugo nije mogao da razmišlja o nečem drugom. Prvo što je shvatio, bila je činjenica da je ćutala i Kacha, i ona je snažno ponesena prizorom. Bez riječi, istovremeno su okrenuli nizastranu. Uz stazicu su, tek sada, uočili pano sa natpisom: "Lot na prodaju".
—Kupićemo ovaj plac! —bi Vulova misao koja se bez njegove jasne namjere pretočila u poluglas.
—Zbog Crkve?! —uzvratila je Kacha.
—Da! Zbog Crkve —potvrdio je.
—Saglasna sam —Kacha je iznenadila brzinom odgovora, to je Vula uputilo na zaključak da je i ona zatečena na istim mislima.
Sljedećih dana je uslijedio kupoprodajni proces. Svakodnevno, a naročito svakonoćno, Vule je bio opsjednut izgradnjom kuće. Vizija je bila mutna, a htijenje snažno i jasno. Želio je da napravi kuću drugačiju od onih koje gleda svaki dan. Po glavi su se smjenjivali planovi, crtež za crtežom, zidova, ograde, kapije, prostorija, parka... A kada je jedna od ideja sazrela do mjere da je imao odgovore na sva pitanja koja bi se mogla ispriječiti donio je odluku da počne sa gradnjom. Baš tako, on je donio tu odluku, jer je Kacha shvatanja da je to područje muških poslova. Projekat koji je on uradio i nacrtao, da bi mogao dobiti dozvolu za gradnju, morala je da ovjeri ruka ovlaštenog projektanta. Jednog dana je bio dodatno raspoložen, jer je arhitekta prihvatio sva njegova rješenja, šta više za njih je izrekao i pregršt pohvala.
Gradnja prve etaže, za komšije i prolaznike, protekla je bez naročite pažnje. "Kuća ko kuća", dopirali su komentari. Ali kad je počela da izranja druga etaža, gradilište postade zanimljivo i za mrzovoljnike, jer se jasno najavljivala neobičnost, savršen sklad zemljišta, ulice, doma i čovjeka, što naročito ne krasi one građene blizu nje. A kad je kuća bila završena, ukrašena zelenilom i opasana skladnom ogradom, više nije moglo biti pasivnih komšija i prolaznika. Bez izuzetaka, svi su podizali glave, jer kuća je Gore, i svrstavali se u jedan od dva tabora, prvi koji je sa simpatijama doživljavao graditeljski duh, i onaj drugi nikad zaobiđenu sortu ljudi, koji su uvijek tu negdje pored vas, tapšu vas po ramenu i blaženo gledaju u oči, a istina je da su bijesno ljubomorni i zavidni na svaki vaš uspjeh. No, kuća je sama po sebi Yelichima pribavila novi ugled i poštovanje.
Na mjestu gdje će se kasnije podići lijepa kapija, i na njoj čeličnim otkivcima naznačiti: YELICH — VULE i KACHA, te pridodati simboli krsta i četiri "C", na neravnini iskopane zemlje svakodnevno su sjedili supružnici, sjedili i uživali u rastu građevine, ali i presabirali troškove gradnje. U sumrak devedesetog dana kad su se troškovi primicali broju dvadeset i osam hiljada dolara, te hiljadu devet stotina pedeset i šeste godine, sve projektantske zamisli Vula Yelicha bile su izvedene. Toga dana supružnici su svojim rukama porinuli u svjež beton, pored praga, pogolem srebrenjak. Budući da na njemu piše: "UZ BOŽIJU POMOĆ", oni su u beton, tik uz srebrenjak, dopisali: "DOBRO NAM DOŠLI".
Kad su Yelichi prvi put legli na bračni krevet u novoj kući, te od slatkog uzbuđenja dugo nisu mogli da zaspu, Vula je prožimalo snažno zadovoljstvo i neutoljiva želja da dovede oca, da mu sve to pokaže, da Ljubo vidi ko i gdje mu je sin, a bio je istovremeno i tužan, jer ni u mislima tu slast nije mogao podijeliti sa majkom, dragom i nježnom Smiljom koja se već odavno predstavila. Nakon duge šutnje odlučno je prošaptao Kachi:
—U ovoj kući ću ostati do kraja života.
—Baš do smrti? —pecnula je Kacha.
—Iz nje ne selim do smrti, pa makar...
Yelići su potpuno vezani za pravoslavlje i tradiciju Svetosavlja, koje crkva sveti Stevan njeguje na nivou najljepših srpskih tradicija. Učestvuje u svim crkvenim aktivnostima i akcijama, naročito Vule, kome iz crkvene uprave sve više povjeravaju ozbiljnih zadataka. Primao ih je sa zadovoljstvom, a i obavljao dobro.
Glavni nosioci crkvene gradnje su starili, pa su odabirali nasljednike, između ostalih u njih su ubrajali i Vula Yelicha. On više i nije tako nov, član je petnaest godina, a nije nov ni po starosti koju godinu je preko četrdesete, u godinama kada se najviše može dati. Već nekolike godine se ništa ozbiljno nije preduzimalo u životu vjernika i objekata Crkve, a da se za mišljenje nije pitao i on, pri tom se njegov stav uzimao sa respektom. A odluke i pitanja su sve važniji, jer je članstvo znatno uvećano, a crkveni objekti postali složeni za održavanje.
Crkva svetog Stevana Prvovjenčanog, i sadržaji oko nje, nakon potpune izgradnje zadivili su, ne samo tvorce i članstvo, već i sve pravoslavne vjernike u Americi koji je često posjećuju i o njoj govore i pišu. U Los Angelesu je obilježena na svim turističkim kartama kao sadržaj koji grad nudi posjetiocima, kao svoju izuzetnu vrijednost. U konačnoj izvedbi, sve što ima predznak Saint Steven's Serbian ortodox cathedral u Alhambri, California, spada u relacije visokog stepena projekata; arhitekture, umjetnosti, obrazovanja,hortikulture,ekologije, društvenog standarada, organizacije rada, i posebno života u duhu izvornog hrišćanstva. U svemu tome postoji uočljiv udio i porodice Yelich, na to su ponosni.
Dobro je odabrana lokacija Crkve, na brežuljku, koja omogućava da se iskaže punim sjajem. Rađena je u tradicionalnom srpskom duhu gradnje, sa dvije velelepne kupole svetosavkog tipa, koje su ovdje pravo otkrovenje za posustale američke arhitekte. Unutrašnjost crkve je živopisana na svim zidovima i kupolama, i više zadivljuje svjetske ljude nego Srbe, jer je dosta efekata koji nisu karakteristični za tradicionalne srpske hramove. Ima tu i drugih rješenja koja nisu u toj tradiciji, ali se visoko doimaju, kao što je prostor za hor i bogato izvedene klupe po čitavoj crkvi. I nedobronamjerni kritičari imaju samo riječi hvale. U okviru oko petnaest hiljada kvadratnih metara zemljišta, koliko zauzima crkveni kompleks, pored hrama centralno mjesto pripada kulturnim sadržajima, četiri sale sa oko hiljadu stolica, adekvatnom pozorinicom, te pomoćnim prostorijama za više kulturnih sekcija, i modernom kuhinjom, sa odgovarajućim skladištima i mokrim čvorovima. Iza velikog parkirališta, koga ukrašavaju brojna stabla, izgrađen je obrazovno administrativni centar, zgrada sa tri etaže, u kojoj je i škola sa osam dobro opremljenih učionica. U njoj je i vrlo moderna i dobro opremljena biblioteka i birotehnika.
Neposredno uz tu zgradu lijepo je dizajnirana i bogato opremljena kuća za porodicu sveštenika.
Na suprotnoj strani od njih, gledano preko sala, nalazi se veličanstven park sa sadržajima za rekreaciju, kao i naknadno kupljena vladičina kuća. Svi ti sadržaji su propraćeni sa adekvatnom i skupom opremom.
U fazama planiranja, finansijskih konstrukcija, kadrovskih rješenja i izgradnje, Vule Yelich je bio učesnik, ali uvijek iz pozadine, jer su iza prijedloga i rješenja stajali financijski snažni, društveno ugledni i moralno odgovorni ljudi, a sada se od Vula očekuje da ih dostojno naslijedi. Srpsko pravoslavna crkveno školska opština Sveti Stevan u Alhambri je dostigla visok ugled kod svih vrsta srpskog organizovanja u Americi.
Sada, kada se od Vula Yelicha traži da se više uključuje u politiku vođenja crkvenog života, i kad to već čini, sam dolazi do spoznaje da o mnogim važnim pitanjima ima nedovoljna predznanja. Naročito ne poznaje predistoriju organizovanja srpske pravoslavne crkve u Americi, a to je ovih godina ponovo aktuelno pitanje, sve se više zaoštrava u crkvenim vrhovima američkih Srba, a i on se kreće u tim krugovima, i od njega se, sve češće, traže mišljenja i izjašnjenja.
Iako nedovoljno upućen, i on vidi da u crkvenoj politici američkih Srba duvaju različiti vjetrovi. Oni su naročito osnaženi po umiranju dvojice veoma uglednih srpskih vladika. Poslije Drugog svjetskog rata u Americi žive tri srpska episkopa. U zvaničnoj funkciji je episkop američko-kanadski Dionisije, a episkopi žički Nikolaj i dalmatinski Irinej su emigranti.
Episkop žički Nikolaj bio je profesor na više duhovnih škola po Americi. On je neobično obrazovan i uman čovjek, sa odavno stvorenim autoritetom među svekolikim pravoslavnim svijetom, naročito u ruskoj crkvi, ali i među najvećim hrišćanskim crkvama u Evropi. Njegovo mišljenje je bilo neprikosnoveno, gdje je god doprlo. I on je dolazio u Alhambru, i njega su ovdašnji kadrovi poznavali. Episkop Nikolaj, savremeni Sava Nemanjić kako su ga neki počeli da nazivaju, nedavno se predstavio i iza sebe ostavio golemu prazninu.
Episkop dalmatinski Dr Irinej, svjetovno Milan Đorđević, rođen 1894. godine, studirao je u Beogradu, Petrogradu, Oksvordu i Atini. Dva puta je doktorirao. Desetak godina je već bio ugledno ime u srpskoj crkvi kad je hiljadu devet stotina trideset i pete godine dobio zadatak da administrira eparhijom američko-kanadskom, do izbora sadašnjeg episkopa Dionisija. Početkom Drugog rata je interniran u Italiju, a poslije rata imigrira u SAD, jedno vrijeme vrši parohijsku dužnost u Stubenvilu, predaje na nekim visokim školama, ali i značajno učestvuje u životu srpske crkve u Americi. I on se predstavio.
Ostao je episkop Dionisije sam, a neriješenih pitanja je bivalo sve više. Uslijedila je kriza crkvene politike kod vjernika u američko-kanadskoj eparhiji. I u Alhambru dopuhuju nezdravi vjetrovi koji mijenjaju naume i smjerove, remete red i mir ovdašnjih vjernika, osobito crkvenih kadrova. Remete i Vula Yelicha, on tim vjetrovima nije vješt, a treba da ih zaustavlja i skreće.
Ti vjetrovi će mu značajno zagorčati život.