Oko polovine pete decenije života, u životu većine ljudi, javljaju se misli kojih ranije nije bilo. Povod su im narušavanje zdravlja i prvi nagovještaji starosti, ličnih, ili što je češće prijatelja vršnjaka. Još je to doba kada se pogdjekoji četrdesetpetogodišnjaci osjećaju i ponašaju kao mladi ljudi, pokriće za to su im dobro zdravlje, vitalnost i privlačan fizički izgled koji ostavlja utisak na ljude iz okruženja.
Pogdjekoji su na suprotnoj strani sa ukotvljenim boleštinama, tromi i sijedih ili ćelavih glava, teret godina osjećaju pri svakom ustajanju, pri svakoj promjeni vremena, ali ga vide i u slikama očiju ljudi koji ih okružuju.
Većina je između ovih krajnosti, pa se ponašaju malo kao prvi a malo kao drugi, prestari su za mladalačke "ludorije" i premladi za staračko "prenemaganje". Međutim, potpuno su sazreli za razmišljanja o smislu i krajnjem dometu života. Svi povremeno o tome razmišljaju, i svi dolaze do samo svojih zaključaka po kojima se i vladaju. Dosta njih se, vođeni tim zaključcima, počnu ponašati na "nov" način. Zbog toga se događa da do juče primjerni supružnici i roditelji, nenadano, napuštaju supružnika i djecu, i prepuštaju se "neshvaćenim avanturama", ustvari, bojeći se starosti, kraja života, "žure" da od života ugrabe što se još ugrabiti može. Počinju novi život u iluziji mladosti.
Neki, i oni sa nezdravim mislima, zaplašeni od starosti i kraja života, svoje godine osjećaju sa uvećanom težinom, pa i jesu subjektivno stari, ponašaju se starački i žale se na teške bolesti kojima još ni na pomolu objektivno nema znakova.
I jedni i drugi su nesretni na svoj način.
Sretni su samo oni koji i subjektivno i objektivno jednako shvataju svoju životnu dob, dob pune zrelosti, dob do koje su riješili osnovne materijalne uslove za život, ili ako nisu do tad i neće nikad, i da nailazi period usporenijeg života, sa manje ambicija i napora, ali i novi pristupi uživanjima u ljepotama tišina.
Vule i Kacha spadaju baš u ove, obezbijedili su solidne materijalne uslove za život, zdravi su, vole se, nigdje i ništa nije tako hitno i važno da bi imali objektivnih razloga za nespokojstvo. Oni su toga duboko svjesni, po tome se vladaju, i vrlo su sretni. Dvadesetak godina prije govorili su: "Kad već nemamo ništa neka bar imamo lijep život", sada kažu: "Kad smo stvorili sve neka to posluži uljepšavanju života". Njima je najljepše zadnjih godina dok u večernjim satima sjede na terasi svoga doma i posmatraju Alhambru sa visine. Dnevno zelenilo se ispira u izdašnoj kalifornijskoj svjetlosti, a noćni prelijevi umjetne svjetlosti jasno ocrtavaju višetrakne friveje, široke bulevare i razgranate stritove. Na stotine automobila je u svakom trenu u njihovom vidokrugu. I ta čudesna žurba igračaka na četiri točka, u saplitanju sa zeleno-crvenim svjetlima semafora, pješacima, zavijanjima službenih kola, porukama migavca i sirena, neobavezno zapošljava oči, uši i misli, uvlači u nenametljivo zanimanje i zabavu, ne daju da zajaše dosada. Kao što su, kad su sa ovoga brežuljka prvi put ugledali crkvu Svetog Stevana, bili opčinjeni onda, i zbog toga donijeli odluku da ovdje izgrade kuću, jednako su njom opčinjeni i sada, jer je njen položaj i izgled u svemu velelepan. A crkva u Alhambri je velik dio njih, srcem i dušom su stalno uz nju, a, evo, i svakodnevnim vidikom.
Prvo je po ženskoj liniji do Kache, a ubrzo i do Vula doprla vijest da će slijedeće godine predsjednik crkveno školske opštine Sveti Stevan biti Vule Yelich. Za oboje je to ugodno saznanje koje će mu se uskoro i nezvaničko saopštiti, jer se za predsjednikovanje valja i pripremiti. Sjedeći na terasi ispred kuće i posmatrajući Crkvu na brijegu, svako veče Yelichi razgovaraju i o crkvenim pitanjima sa kojima će se Vule uskoro susresti. Razgovori idu toliko daleko da se govori i o garderobi koju bi Vule trebao da dokupi, da bi i u tome bio na nivou institucije koju će da predstavlja.
Još ima jedna okolnost, a vezana je za večernje sjedenje na terasi, koja se Vulu sve upornije nameće i tjera ga na razmišljanja koja ga slatko opsjedaju. Avioni! U svakom trenu je u vidokrugu bar jedan, jer je losanđelski aerodrom u neposrednoj blizini. Po zvukovima avionskih motora Vule tačno zna šta rade ruke pilota. Nesvjesno i njegove ruke, kao da su u njima pilotske palice, vrše neke čudne pokrete, komande za uvlačenje i izvlačenje stajnih trapova, otvaranje i zatvaranje flapsova, zakrilaca, pretkrilaca, kormila visine i dubine... I sam se već zna uhvatiti kako broji, a Kachi je to brojanje postalo njegovo normalno ponašanje, a broji sekunde u kojima će točkovi dohvatiti pistu ili se odlijepiti od nje. Pilotski poriv je na nov način zasvrdlao u njemu. Crv nostalgije koji se sve uvjerljivije nameće svrdla i priziva sjećanja na njegove letove, naročito onaj kada je nadletio Ježevicu i ispustio pismo. Za majku Smilju koje više nema, i oca Ljuba koji, Vule jasno vidi tu očevu sliku, pri svakom lijeganju misli o dalekom sinu Vucu. Moli se Bogu za njegovo zdravlje, ali i za ispunjenje želje da vidi sina prije nego umre. Koliko da ispuni svoju želju toliko i da obraduje uspokojenu Smilju, kad je bude "tamo" sreo.
Sa takvim mislima, u posljednje vrijeme, Vule polazi na počinak i sporije dokučuje san. Svaki novi zvuk aviomotora prestrojava misli i stvara novu sliku Ježevice, u kojoj je sve znamenitiji neviđeni majčin grob, i sve mutnija slika oca Ljuba. U snovima se slike ponavljaju, Ježevica, majčin grob i ojađen očev lik. Ti snovi se pretaču i u dnevne misli koje golicaju i u toku svakodnevnih aktivnosti, počinju da mu obaraju dnevne učinke i da ga čine nervoznim. Požalio se Kachi. Usaglasili su se brzo, sa malo rječi. Vule treba da posjeti rodni kraj. I ona s njim. Nakon te odluke u njemu je rasplamsala čudesna sreća, takve je doživljavao samo dok je bio dječačić, snovi su prestali da muče, a radna sposobnost je ižđikljala.
Kako otići u komunistički režim? Ozbiljno je pitanje. Vule ne voli komunizam, i ne bi rado da se na bilo koji način susretne s njim. Titov režim bi još manje želio vidjeti njega, Vukadina Jelića neprijatelja Zemlje. Neprijatelj Otadžbine?! Kako on može biti to, kako mu to mogu podmetnuti, čime objašnjavaju? Vule se godinama to pitao, naročito u prvim godinama izbjega, a evo i sada, ponovo, intezivno se pita. Za njega i slične njemu, komunistička vlast govori i ubjeđuje podanike da je narodni izdajnik, saradnik i sluga okupatora, jedan od onih što "podmeću klipove pod točkove napretka Zemlje", i druge optužbe, protiv kojih Vule, i oni slični njemu, ne umiju da se brane, jer od svega toga ne postoji ništa. On je potpuno na drugoj strani od toga, on se borio protiv okupatora i branio Otadžbinu, bio zarobljenik, borio se, u uniformi svoje Zemlje u Savezničkoj avijaciji sve do konačne pobjede nad okupatorom. Kako mu se ikako mogu prišiti riječi izdajnik i sluga okupatora, a napose kako mu se može suditi za ono što te riječi znače?
Opasno je otići u Jugoslaviju. Još niko nije bio tamo a da nije privođen i maltretiran u policiji, to kažu svi koji se vraćaju otuda. S druge strane, jugoslovenska vlast ne izdaje ulazne vize za ljude kao što je Vukadin Jelich. Sva diplomatska predstavništva u svijetu imaju spiskove ljudi na kojima piše da im se ne dozvoljava ulazak u Zemlju.
Nedavno je Jugoslavija obnarodovala odluku o aboliciji, po kojoj se povlače Spiskovi i dozvoljava ulazak u Zemlju, svima, osim "dokazanim narodnim neprijateljima, ratnim zločincima". Kako njega nisu mogli svrstati u te razbojnike, čak ni komusti, Vule nije brinuo oko dozvole za ulazak, dobiće je čim je zatraži, ali je u njemu ostao strah od komunističke policije sa kojom nije rad da se sretne. Želja da posjeti rodni kraj je nadrasla i planinu straha, čvrst je u odluci, poći će. Uredio je i godišnji odmor, tri mjeseca, za američke pojmove malo čudo od dužine trajanja.
Vulu Yelichu su zadrhtale noge pred šalterom jugoslovenskog konzulata u San Francisku, pred prvim dodirom sa isturenom komunističkom rukom. A odvijalo se sve prirodno. Ljubazna službenica se osmijehivala, objašnjavala i upućivala, baš onako kako rade i službenice u Slobodnom svijetu, tako da se Vule brzo opustio u razgovoru s njom. Ona je uvjerljivo govorila, tako da je Vule u njoj vido snažnu službenu osobu koja je naoružana znanjima zakonskih propisa, i bez velikih premišljanja, postupao je po njenim uputama. Pitao se, onako usput, da li je i ona komunist, pa zaključio da nije, ili ako jest onda nije neki velik, tek, onako, neki pridruženi član, jer tako lijepa i pametna osoba ne može spadati u prljavu organizaciju kakva je komunistička.
Kad se našao na ulici bez vize na američkom pasošu i prekontavao šta mu je dalje raditi, i o službenici je počeo da dvoumi. Da bi Konzulat primio njegovu prijavu za vizu prethodno mora pribaviti jedan papir, Propratno pismo, koje se opet traži u tom istom konzulatu ali na drugom šalteru. To je siže njene upute. Propratno pismo služi kao dodatni dokument pasošu i vizi na njemu, za ljude iz emigracije, i ono se mora pokazivati svuda u Jugoslaviji, u protivnom bi bio privođen u policijske stanice i izlagan neprijatnostima. Da bi dobio Pismo uz molbu mora da priloži autobiografiju pisanu lično svojom rukom, sa posebnim osvrtom na vrijeme Drugog svjetskog rata i odnos sa kolaborantskim i okupatorskim formacijama.
Kao da piše pismo ocu Ljubu, iskreno, Vule Yelich je sve potanko napisao o svom kretanju u toku Rata, ponešto dodao iz predratnog i poratnog života, pa se sa biografijom i molbom uputio u Konzulat. Zatečeni službenik kao da ni on nije komunista službeno je ljubazan i predusretljiv. Pomogao mu je da popuni dodatne papire, čak ga i ispratio nekoliko koraka, pa stiskajući ruku u srdačan pozdrav, napomenuo da će Pismo biti gotovo za desetak dana, i da tada dođe do istoga šaltera, jer se ono može preuzeti samo neposredno.
Vule Yelich je doživjeo mali šok kad je, do desetak dana, od službenika u Konzulatu dobio informaciju da "njegov predmet nije pozitivno riješen". Uz sve ljubaznosti, a službenik ih je iskazao, oko Vula se okretala golema zgrada, nikako nije mogao da povjeruje u ono sa čim se suočio. On je na nekom posebnom komunističkom spisku, to je vrlo opasno. Načuo je o mogućem takvom spisku, ljudi koji su na njemu ne samo da ne mogu dobiti ulazak u Jugoslaviju, već će biti i likvidirani čim ih se komunisti dočepaju. A takvih je već na razne i neobjašnjene načine ginulo po čitavom svijetu, pa i u SAD. Do sada nije pomišljao da bi i on mogao biti tako deklarisan, pa je u njemu vaskrsnuo zreo strah.
Prisjeća se, kazivali su znalci, na Spisku je malo ljudi, onih koji su u Ratu bili četnički i ustaški komandanti, i ljudi iz aktivne antikomunističke politike, u koje on nije spadao. A evo, on je za komuniste baš taj, pa kako da ga ne bude strah. Potišten je.
Kad se do koji dan pribrao zaključio je da se oko njega vrti neka službenička greška, jer ni po kojim kriterijumima, čak ni najokorjelijim komunističkim, on objektivno gledano nije značajan neprijatelj, a svakako nije toliko opasan čovjek po stabilnu državu kakva je Jugoslavija. Vođen tim mislima opet je otišao u Konzulat i zatražio da se proces izdavanja Pisma obnovi, jer se, rekao je, radi o nekoj grešci.
Službenik je opet bio vrlo srdačan, sve je moguće, saglasio se i obećao učiniti sve iz svoje nadležnosti, a Vule da dođe opet za desetak dana. Tih desetak dana je bio manje brižan, jer je stekao utisak dok je obrazlagao biografiju na šalteru, da je bio krajnje razložan i uvjerljiv, te da je i službenik shvatio da se radi o naivnoj službeničkoj omašci koju će i ispraviti. Međutim, do desetak dana na šalteru je dobio stari odgovor, njegov predmet nije pozitivno riješen. Ovoga puta u njemu nije zavladao strah, naprotiv, prožimao ga je inat i čvrsta odluka da istraje. Majčin grob toliko od njega ima pravo da zahtijeva.
Nakon nekoliko mjeseci uporne borbe za Pismo Vule Yelich je morao da prizna poraz, shvatio je da Pismo nikad neće dobiti. Neće Pismo, ali hoće vizu, u njemu je nastao nov naum. Prisjetio se narodne: "Novac vrti što burgija ne može". Okrenuo se privatnim vezama i ubrzo na američkom pasošu stajao je ogroman crveni pečat jugoslovenske ulazne vize. Kacha nije imala neprilika po prvom zahtjevu dobila je vizu.
Iako ima vizu opet je zaposjeo strah, ide komunistima na noge, još ide i sa nepotpunim dokumentima, nema Propratno pismo. Pitanje je da li će ga i pustiti preko granice, a i ako ga propuste kako će proći tamo, jer na vizi piše, šifrovano, da se sa Pismom mora javljati vlastima u svakom mjestu u koje bude došao. Stalno će da ga pitaju za Pismo. Vapaj iz majčinog groba se čuje sve snažnije, a otac Ljubo je razglasio da dolazi Sin iz Amerike, to dvoje gruva u Vulu, ali bubnja i strah od komunista. Presuđuje zov iz majčinog groba, ići će uz sav rizik, konačno je odlučio, uz prethodno usaglašavanje sa Kachom.
Pripremajući se za put u Jugoslaviju prekinuo je pripreme za predsjednikovanje. A baš u to vrijeme je došlo do velikuh potresa u crkvenoj organizaciji američkih Srba. Epicentar potresa je Beograd, tako je dopuhivalo do njegovih ušiju. Iz tih vjetrova je proizišla i ideja da Vule Yelich posjeti Patrijaršiju, i ako bude moguće, razgovara i sa Njegovom Svetosti patrijarhom Germanom.
Kacha je preuzela dio organizacuje putovanja. Njena je briga kupovina poklona za rodbinu, garderobe za njih dvoje i plan boravka u Jugoslaviji. Vule je kupio avionske karte do Njemačke, teleprinterski je kupio i automobil u Njemačkoj, popularnog Folcvagena koji će ga čekati na aerodromu, pa će automobilom u i po Jugoslaviji. Automobilom će zbog Ježevljanja i oca Ljuba.
Vuco je u očima svojih seljana, o ocu Ljubu i da se ne govori, veoma znamenit čovjek. To je, onaj, pilot koji je prije nekolike decenije avionom dolazio u selo da bi roditeljima spustio pismo. To je, onaj, Ljubov sin koji se sastaje sa Kraljem, a takva jedna fotografija je, potajno od komunista, prije petnaestak godina prelazila s oka na oko, i malo je seljana koji je nisu vidjeli, i svi u najvećoj tajnosti. Vuco je seoski ponos, on se kao rijetko koji hrabar čovjek odvažio i avionom nasrnuo na jato njemačkih grabljivica, i obarao ih nad herojskim Beogradom.
Ni to ne bi bili dovoljni razlozi da Vule ide automobilom u Ježevicu da selom ne vlada novo uvjerenje. Ljubov sin je u Americi stekao ogromno bogatstvo. Otac živi sa tom pričom. Čitav život je bio siromašan čovjek, nije se mogao pohvaliti sobom, pa neka bar može sa sinom. A hvaliti se sa sinom je uvijek slatko. Svaki otac želi da mu je sin uspješniji od njega, to žele i oni najuspješniji očevi, jer u uspjehu sina intimno nalaze i znatan svoj doprinos. Vule nikad nije bio kao sada uz oca, shvatajući ga kao mnogo marljiva i poštena čovjeka, brižnog supruga i roditelja, ali kojemu sudbina nije bila naklonjena, nije mu dala ozbiljnu šansu u životu, pa je stvorio samo onoliko koliko je i mogao, za njegove želje premalo, pa je svu nadu položio u sinove, posebno u najstarijega Vuca. Vuco je ostvario njegova očekivanja, "bogat" je Amerikanac. Uz sina i otac je bogat. Ovo bogat, siromašni otac shvata više kao sretan nego imućan. Vulovo je da ocu povlađuje, da ga čini sretnim, a to u ovom služaju znači da u selo treba da dođe automobilom. Jedino tako u Ježevici može posvjedočiti bogatstvo.
Do austrijskog Graca put je protekao po zamišljenom planu, a onda počeo se uvlačiti strah od komunista. Kako izgleda komunistička zemlja, koja su joj obilježja, kako se ponašaju ljudi i kako će gledati na njih dvoje, neprijateljske ljude iz najkapitalističkije zemlje na svijetu, smiju li se ophoditi? Sva ta pitanja su pretresali i sa njima došli u onaj kratki međugranični pojas.
Razliku su uočili već prvim pogledom na jugoslovensku pograničnu službenu zgradu. Za razliku od austrijske, ona je sumorna, bez reklama i uobičajenih prodavnica, bez putnika, tek iza rampe je bilo neobično mnogo uniformisanih ljudi koji su na pridošlice gledali kao da slijeću sa druge planete.
Jedan od njih je prišao automobilu, pozdravio hladnim glasom i podizanjem ruke do šapke, zatražio je pasoše i uzeo ih, te naredio da iziđu iz automobila i pođu za njim.
U kancelariji ih je dočekalo drugo uniformisano lice, neki "pravi" komunista, kako ga je procjenio Vule, i od kojega boli glava.
Nespokojstvu nije bilo mjesta, taj ih je tek nekoliko puta pogledom izmjerio od glave do pete, upitao ponešto, ali dosta nezainteresovano. Zatražio je i Pismo, to je Vula spetljalo i oduzelo mu moć govora, pri tom je nešto promrsio, a ispitivač je hladno prešao preko toga, naredio im je da se jave u beogradsko odjeljenje unutrašnjih poslova, čim stignu, dodao je, pa rukom pokazao da mogu da idu.
Njihovom pojavom raspršilo se i jato uniformisanih lica koji su kao psi tragači gnjurili i njušili po automobilskim džepovima.
Magistralni drum kroz Sloveniju prešli su u uvjerenju da putuju nekim sporednim putem, bez većih naselja, bez pumpnih stanica i po lošoj i uskoj cesti. Put ih je doveo do Zagreba. Tu su potražili pumpu za gorivo, i usput skrenuli sa puta i zalutali. Uvjereni su da imaju skrivenu pratnju, a neku pratnju su sigurno imali, zbog toga ih je progonio nespokoj koji će dostići vrhunac, tu negdje oko Zagreba, kada su se zaustavili i zatečene prolaznike pitali za put prema Beogradu. Jedan od njih je povikao: "A, evo ih", to je bio povod Vulu da papuču za gas pritisne do dna, i ne popusti je do Beograda. Srbije se plašio manje.
Skrhani od umora smjestili su se u hotel, ali nisu mogli da zaspu u miru, jer im je recepcionar saopštio da njihovo konačenje mora prijaviti Narodnoj miliciji, a da se i oni moraju prijaviti tamo čim ustanu.
Beograd je neprijatno iznenadio Vula. Ostavio ga je i nosio u sjećanju posve drugačijeg. Zasigurno je prije dvadeset godina bio blještaviji reklamama, izlozima i raznolikiji u odjevanju ljudi. Sada izloga i reklama nema, tek po neka parola; o Titu i Partiji, Narodnoj armiji, Socijalizmu i Samoupravljanju, Pokretu nesvrstanih... I nazivi ulica nisu beogradski, dominiraju riječi: Tito, Marks, Lenjin, Front, Revolucija, Sekretari Skoja... Reklama i izloga za robe nema. Yelichima će i to ubrzo biti razjašnjeno, bile bi neprirodne i smiješne, čemu one kad nema roba, a ako se robe i pojave reklama su im dugački redovi koji su sastavni dio života u komunističkom režimu, koga sve bolje sagledavaju. O komunističkom siromaštvu su ranije slušali sa nedovoljno uvjerenja, a sada mu svjedoče u punom značenju stanja.
Srbi su se preobrazili u nevesele ljude, veća polovina prolaznika i šetača je u uniformama, ili iznošenim plavim radničkim odijelima, to na turiste iz "Slobodnog" svijeta ostavlja sliku bespomoćnog stanja. Yelichi su, uz sve ranije pretpostavke ovdašnje bijede, zatekli i jadnije od toga, i ovom prilikom još više učvrstili antikomunističko opredjeljenje. Ovdje treba doći i vidjeti, i ne časeći, vratiti se u Slobodan svijet, njihov je savjet drugima. Oko njihovog automobila, tek sišlog sa proizvodne trake, živo se okuplja omladina, zaviruje i podviruje, kao da pred sobom imaju dar s neba.
Beograd je narastao, mnogo je novih zgrada, ali su i one siromašne, jednolike i betonski sive, ispred kojih su neuređene oranice, prilazi neasvaltirani i blatnjavi. Saobraćaj se svodi na bicikla, vojne kamione, stare autobuse i po neki putnički automobil, uglavnom sa crvenim tablicama, što je znak da je državno vlasništvo i da se ne smije naći u neslužbenoj vožnji. Bicikla imaju registarske tablice i ona su vrijednost i znak prestiža.
Razgovor sa građanima stvara posebno snažne predstave o Režimu. Uniformisanim licima je zabranjen razgovor sa strancima. A to znači sa pola prolaznika se i ne može razgovarati. Onaj dio građana koji čine vlast, a naročito onaj koji nije a trudi se da postane vlast, njima razgovor sa strancima nije zabranjen, ali oni sami misle da je stvar dobrog patriotizma da se ne upuštaju u to. Uvjereni su da su svi stranci neprijatelji Zemlje, rade za strane obavještajne službe, i došli su da špijuniraju, pa ih nužno treba pratiti, prisluškivati, a naročito uočavati njihova prisustva pored vojnih objekta i fabrika, te to najkraćim mogućim putem prijavljivati milicijskim stanicama. Oni to redovno i čine u uvjerenju da ispunjavaju plemenite patriotske dužnosti. Radnici su po fabrikama, s njima se i ne može sresti, jedino su ostali seljaci koji i hoće i smiju da razgovaraju, oni to vole, oni su znatiželjni, njih zanima sve, pa i kako se živi u Americi.
Yelichi su vrlo brzo došli do ovih spoznaja, pa su se i sami trudili da se ponašaju po dočekanim normama, da u svakom slučaju izbjegnu neprijatnost koja bi ih mogla snaći, jer čuli su to još u Americi, u svakom sumnjivom kretanju ili ponašanju uslijedi privođenje u milicijske stanice i maltretiranje.
Prije nego su pošli da boravak u Beogradu prijave odjeljenju unutrašnjih poslova, potražili su Vulovog rođaka Ljuba, kojemu su se pismom najavili još iz Los Angelesa. To je onaj isti Ljubo, major Ljubo Đurić, koji je prije tridesetak godina Vucu bio pri ruci dva puta, oko upisa u vojnu školu u Petrovaradinu, i drugi put u novosadskoj bolnici. Sretna je okolnost što su se obratili na njega, jer će im njegova snalažljivost biti od presudnog značaja za daljni boravak.
Sa njima je ušao u kancelariju za prijavu stranaca. Nakon što su predali pasoše odmah je uslijedilo pitanje za Vulovo Propratno pismo. To je onaj tren od koga je Vule mjesecima zazirao. Nastupio je čas!. Nema Pismo!? Prirodno je, policajac će zaviriti u Spisak, i tu počinje komunistički obračun s njim, tu pored centralnog državnog zatvora. Došao im na noge. Zanijemio je.
Sva objašnjenja koja je ranije planirao za ovu priliku, najednom su i njemu neuvjerljiva i naivna, pa i ne nalazi snage da ih obrazlaže. Zaćutao je. Strah! Ni zamucati nije kadar. Tada dolazi do izražaja snalažljivost rođaka Ljuba.
Upetljao se u razgovor, poskočio na noge, izvrnuo svaki svoj džep "tražeći" Pismo, da bi na kraju "priznao" da je Pismo ostalo u njegovoj kući.
Službenik je uvažio ispriku, jer se radilo o rođaku koji je uvaženi građanin. Gospodina Yelicha će "uzeti" u postupak, kao da je došao sa Pismom, ali najljubaznije ih je zamolio da Pismo donesu sutra.
Nakon iscrpnog ispitivanja o Vulovom kretanju zadnjih dvadeset godina u pasoš je upisano onih nekoliko važnih riječi i šifri, koje znače slobodno kretanje po Jugoslaviji. Naravno, čim dođu u neko novo mjesto prvo što treba da urade je da odu do stanice Narodne milicije, i sa Pismom prijave prisustvo, isljednik je to više naredio nego napomenuo prije nego im je pružio "obrađene" pasoše.
Čim su napustili gradsko područje, na putu prema Ježevici, Yelichi su bili u drugom svijetu. Ni traga od komunizma ili kapitalizma, dočekala ih je Srbija, onakva kakvu je Vule i ponio u sjećanju. Brežuljkasta zemlja sa čistim vazduhom i vidljivošću do beskraja, krošnjastim gorama i rodnim voćnjacima, zelenim livadama i obrađenim njivama, te bistrim rijekama i čestim vreocetima.
Na svakom koraku su susretali nenatrunjena sela i radom opsjednute seljake, u prepoznatljivoj šumadijskoj nošnji, punoj kolorita, spretnosti ženskih ruku, tkalačkih strojeva i preslica. Šajkače i šumadijski opanci, suknena i lanena odjeća su preživjeli sve komunističke promjene, i doimaju se, za američko oko, kao otkrovenje, ljepota na otvorenoj sceni, koja se u Americi može naći samo u čudesnoj filmskoj industriji Holivoda, i koja zadivljuje svijet planete.
I na glavnim cestama su zaprežna kola prepunjena plodovima, koje polako ali postojano, koračić po koračić, vuku parovi krava muzara. Održale su se i stare seoske krčme uz ceste, u koje Yelichi svraćaju i zatiču svježu prirodnu hranu, koje u Americi na taj način ponuđenu već odavno nema. Po Srbiji se i dalje piju pića iz seoskih podruma, vina i rakija šljiva, te iz hambara jedu jabuke, maline, kruške, šljive, kajsije i jagode. Sve to plijeni svježinom i zdravim prirodnim okusom, bez mirođija hemije koja je ovdje, na sreću, još uvijek nedokučiva i skupa.
U svakoj krčmi su zatekli nekoga, uglavnom seljake koji snažno izraženom znatiželjom i naivnošću stupaju u razgovor sa Amerikancima, raspitujući se za sve tamo, šta jedu i piju, plaćaju li školovanje i bolnice, do atomske bombe i kaubojskih filmova. Ponosni su, za razliku od Beograđana, uporni su u dokazivanju svog valjanog života, i po svaku cijenu hoće da časte pićem Amerikance, jer oni su gosti, a gost je za Srbina uzvišen čin, čak i u krčmi.
Kacha je prvi put u Srbiji. Srpkinja je po porijeklu, ali je ovdje prvi put u sebi osjetila ponos porijekla, poistovjetila se sa dobroćudnim seljacima, i u tome danu svoje srpstvo doživjela kao neko nejasno ali zrelo ushićenje i uzvišenje. Sretna je što ju je doveo u Srbiju, ponavlja Vulu, i često zahtijeva da se zaustave i fotografišu u miljeu nenatrunjene ljepote srbijanske prirode, kako je govorila raspjevanim glasom.
Još u dolasku navratiće u Požegu, prvi grad Vulovog života, pred kojim ga prožimaju žmarci mladosti i naivnosti seljačeta. Za Kachu je pripremio bogatu priču, na umu je imao sijaset trogodišnjih uspomena, ali je kad se već našao u Požegi sve sveo na nekolike rečenice, pokazujući gdje je stanovao, radio i išao u školu, jer se Požega, u sadašnjim njegovim očima, skratila i suzila u selo.
Suprotno tome, sedamnaestokilometarski put do Ježevice dojmio ga je presnažno. Šumarci i livadice koje su uokružavale puteljak kojim su se vozili, bez saobraćaja, ljudi i stoke, prikazuje se kao izdvojen dio rajske planete, naseljen šumskim životinjama i pticama koje su ih presretale na svakom koraku. Amerikancima sa pustinjskog asvalta činilo se da lebde bestjelesnom težinom po ljepotama Božjeg stvaranja.
Još pod utiskom prolaza kroz rajsku bašču zaustavili su se pred prodavnicom Vulovog strica, onom u kojoj je i on radio prije tridesetak godina, da bi se, samo za koji sekund, oko njih okupili seljani, širili ruke i ljube se kao da ih je sve rodila jedna majka. U Vula su svi gledali kao da je stigao Uzvišeni, tek posvećeni čudotvorac i velikomučenik. On je znao da će biti viđen takvim očima, i zbog toga je morao da dođe automobilom, sada mu je milo što je tako i postupio. Bračni par Yelicha, i pored svih ponuda gostoprimstva, hoće odmah da produže dva-tri kilometra, da što prije obraduju starca, oca Ljuba.
Još je u Los Angelesu Vule imao naum kojim će iznenaditi Ježevljane, a oca Ljuba i usrećiti. Nije ga govorio Kachi, jer ona to ne bi razumjela. Odlučio je da automobilom dođe pred očevu kuću.
Seoska goveđa ulica, izrovana potočinama i katakombasta kamenicama, uska i obrasla šibljem, do sada nije davala nadu, pa ni pomisao, da se bar zaprežnim kolima kroz nju provuče. Još iz dječačkog pamćenja Vule nosi svaki korak ulice, u centimetar zna na svakom njenom mjestu širinu i naglost zavoja. Zamislio je plan kako da provuče automobil. Pri tom je svjestan štete koju će imati na vozilu, ali je to nevažno za utisak koji će napraviti kod oca Ljuba. Spreman je automobil baciti na otpad čim završi sa posjetom. Toliko za oca može da žrtvuje.
I u rješenjima, ipak postoji jedna krivina koju neće moći savladati, tim saznanjem je pošao još iz Alhambre. Baš na njoj su se sustigle sve slabosti ulice, krivina, strmina i uskoća. Zamolio je seljane, to je taj američki plan, da pođu do krivine i da prenesu automobil.
Trebalo je vidjeti oca Ljuba kada je staračkim gegovima izišao iz kuće da osmotri šta to prijeteći brnda uz njegovu ulicu, a ugledao je tik uz kuću kao ogledalo sjajnu limuzinu. Limuzinu svoga Vuca. Prekrstio se, proplakao i bez riječi vinuo se u sinovljev zagrljaj.
Ima Boga! Ima Boga, došaptavali su seljani koji su pristizali uz ulicu, krstili se i oni, i otirali suze kojih se seoska muškost uvijek stidjela. Ima Boga!
Dom Ljuba Jelića je postao centralna kuća sela. Prvi put u njegovom dugom životu svi bi da svrate do njega, sretan je i ponosan domaćin, osjeća se kao ptica u proljetnom letu. Nije mu žao ni umrijeti kad je ovo dočekao, poluglasom govori prijateljima. Pilo se, mezilo i razgovaralo do duboko u noć.
Čim se razdanilo Vule je dočekao želju iz mnogih snova, sa ocom i dvojicom mlađe braće pošao je do vječne kuće milog roditelja.
U toku pješačenja, kojih petnaestak minuta, u Vulu su se smjenjivale slike dvadesetak godina života koje je proveo na ovdašnjim njivama, brežuljcima, ulicama i vrelu, i u svim tim slikama je lebdio lik Majke, majke Smilje, koja je uz svo siromaštvo bila prebogata ljubavlju i vjerom u svog prvijenca i miljenika, sina Vuca. Premnogo je njenih postupaka propustio kroz glavu, a svi su vezani za snažno materinstvo i nježnost, koje je punim sjajem iskazivala prema njemu. I živila za nj. Pretražuje i svoje postupke i nalazi da je postupao kao zahvalan sin, ali sada misli da je mogao i morao i više da joj ugodi, češće da je posjeti, napiše pismo, i više novca da joj podari. On u tome pregoni, povod je takav, jer se njegova nježnost i pažnja prema majci po selu, kao pozitivan primjer, prepričava i danas. Pazio je majku, ali je mogao i bolje, ipak je to njegova misao, sada, kada je na domak njenih sjena.
Dirljiv je susret Vuca i krstače, na kojoj je pisalo ime Smilje Jelić, i na kojoj je stajala fotografija. Ona iz Niša kada je putovala da posjeti sina Vuca i da se slika s njim. U mislima se osvježilo sjećanje na taj dan, od prije dvadeset i pet godina, dobro se sjeća njenog lika, sjeća se svake njene bore, osmijeha, pogleda i riječi. Golema je sreća bila u njoj, mnogo se veselila dok je s njim šetala dugim niškim ulicama. Često je podizala glavu prema Vucovoj, sa neskrivenom namjerom, da još jednom vidi svog ljepotana kojemu se nije mogla nadiviti, nije se ustezala da to i kaže.
Oko krstače je petnaestogodišnji korov uhvatio maha, što je Vule doživjeo i kao svoj nemar, nebrigu, neodgovornost, i ono što je naročito zabolilo, kao nezahvalnost sina kojega je neizmjerno voljela i vjerovala u njega. A on je sve samo ne zahvalan sin, do jutros je bio duboko uvjeren u suprotno, ali sada, suočen sa zapuštenim majčinim grobom, o sebi misli samo najgore. Najednom je, u svojim očima, najnezahvalniji sin, sin u kojega je majka samo paušalno bezgranično vjerovala. Oko groba treba ozidati i izdignuti teren, kako je to oko onih ljepših spomenika u groblju i urađeno. Odmah, tu pored groba, kod prisutnih seljaka raspitao se za majstore, dobavio ih i naložio kako i do kada da to obave. Jedna posve druga stvar, vezana za grob, ganula ga je bolnije.
Slika majke na krstači je gađana puškom i pogođena u desno oko.
Oko toga zlodjela se nije raspitivao, znao je, komunisti su se na taj način obračunavali s njim, Vukadinom Jelićem koji se "druži" sa Kraljem. Vukadin je majčino desno oko, njega su ustrijelili, to je znak njihovog potpunog patriotizama, odanosti bez ostatka. Mrtva majka, i još mrtviji kamen, nisu se mogli braniti, to je ono što boli, i što nikad neće prestati da boli. Komunisti su svirepiji i od svih ružnih priča koje je o njima čuo do sada, čini mu se, dok gleda u prostrel na slici nemoćnog oka. Desnog!? Komunisti su ovovremena strava i ljudski mrak, konačno i neopozivo je njegov stav o njima, ovdje i sada, na oskrnavljenom staništu mrtvih, pored groba ranjene majke, primjernog roditelja i supruge, poštene žene i uvaženog građanina. Oni su mračne sile koje su zajahale i jašu bez milosti i savjesti. Osveta! U njemu su odzvanjali snažni glasovi. Hladan znoj se iznosio sa unutrašnjim zovom.
Pribrao se. Okrenuo se povelikoj grupi seljana. Gledao ih je. Bez rasprave o nedjelu, raspitao se o fotografima. Naručio je novu.
Veoma potišten zbog stanja majčinog groba umirivao se zadovoljstvom Ljubove sreće koji ne prestaje, grlato, da se ponosi sinom. On bi sa Vucom i nevjestom Amerikankom da ide i da se pokazuje što dalje. Da ih vide od Beograda do mora. Želja mu je da limuzinom pođu na Zlatibor. Čuo je da su tamo rajske ljepote, da tamo dolazi jugoslovenska elita, a i on je sada, uz Vuca elita, pa je i njemu tamo mjesto.
Stigli su i na to remek djelo prirode komu se Kacha i Vule nisu mogli da nadive, a otac Ljubo, u opancima, čakširama, šajkači i lanenoj košulji šepurio se i pokazivao se kao da je na modnoj reviji na kojoj nosi najbolje modele, a uistinu je stršio jednostavnošću odjeće, naivnošću čina i istinskim ponosom koji je od prisutnih gostiju prihvatan sa simpatijama, koje se često iskazuju prema starim osobama kad ne umiju da usklade odnos sa novim ambijentom.
I Vulu je bilo simpatično ponašanje oca, mada je pomalo i djetinje, ali su i starci na svoj način djeca, zaključio je i podupirao ga u neskrivanom ushićenju i sreći. Sa ocem će poći još nekoliko puta, limuzinom, svuda gdje Ljubu padne na um, hoće da ga zadovolji, da mu bar okrajak života učini lijepim, kad već ne može majci Smilji može njemu, a i on, Ljubo je dio nje, majke, čini to i zbog nje, čini to za oboje, čini to zbog sebe i svoga sopstva.
Taman kada su se Amerikanci opustili u ljepotama ljudi i prirode, okruženi raznovrsnim pažnjama, kada je Vule dosegao Vucovo disanje punim plućima, onim od prije trideset i više godina, kada je počeo i da skakuće po livadama i ulicama, kao što je činio davno prije, iz sela dotrča trojka unezvjerenih komšija, i sa velikom zabrinutošću saopšti, da se Vuco hitno javi u Sekreterijat za unutrašnje poslove u Požegu. Milicija je bila došla po njega, ali dalje nisu mogli automobilom, odveli su Vucovog brata Sinišu, a Vucu naredili da odmah dođe i on. Razlog poziva je, objasnili su seljacima, nije se prijavio u stanicu milicije.
Komunisti?! Pozivaju ga oni što su ustrijelili majčino oko. Desno!? Ta je misao u njemu. Izbora nema, da nije priveden brat možda bi i bilo, a ovako ulovljen je. Manje mu je do sebe, brine zbog nevine i preplašene Kache, ali i zbog oca Ljuba koji se ovih dana veselio kao dječačić i živio najsretniji dio života.
Kao ljetni podnevni grom u goropadno osamljeno stablo na goloj visoravni, u Ljuba je grunula nesreća koju neće preživjeti, govori, jer su uhapšena njegova dva sina, prepričava ono što znaju svi. Kad komunisti hapse u sred bijela dana mnogo je gadno, ne daju ni svjetlu da progleda.
Medvjed godinama "žari i pali" po selu, seljaci se ustravljuju i pri pomisli na susret s njim. Ali kad ga ustrijele okupljaju se iznad lešine, hvališu se i pričaju o svojim neustrašivostima. Tako nekako je Vule Yelich doživjeo prvi dodir sa provincijskim zastupnikom državne bezbijednosti.
Ko je Vukadin Jelić ili Vule Yelich kako se izdaje gospodin, i šta on hoće, pa se limuzinama šepuri, okuplja narod i demonstrira kapitalističke manire. Šta on ovdje traži i zašto je došao? Urlanje je ličilo na to.
Došao je da vidi svoju kuću, groblje, oca, braću i rođake, tako nekako je odgovarao osumnjičeni.
Zna se ko je on, sve to oni u Državnoj bezbijednosti znaju. Znaju šta je govorio u Marseju, Londonu i Kairu, znaju njegove veze sa Kraljem i fašističkim podzemljem, znaju za njegovo četništvo i masonstvo, znaju i za obavještajne neprijateljske službe koje su ga poslale u Jugoslaviju, znaju i zadatke koje je dobio da obavi. Sve oni to znaju, ali hoće da to čuju i iz njegovih usta.
Vule Yelich je morao da prepričava svoj život, razgovore koje je vodio na mnogo mjesta, i da se brani od optužbi bez osnove, jer je isljednik o njemu znao sve, ama baš sve, i što je najgore po Vula, mnogo toga je loše i namjerno pogrešno interpretirano. Nekoliko sati je trajao napad i energično negiranje da bi, u vrijeme očitog Vulovog umora, uslijedila ponuda. Sve će mu se oprostiti, ali da od danas postane lojalan, da prikuplja podatke o emigrantima u Americi za potrebe Državne bezbijednosti, da i on konačno počne da radi za interese svoje otadžbine. Vule nije krio da se grozi i na pomisao da radi tako prljav posao, da bi kad je koncentracija popustila prešao i u napad. Branio se mržnjom prema komunistima i svemu što je u doticaju s njima.
Koliko je isljednik povisivao glas toliko je i on bio govorljiviji i čvršći u iskazivanju mržnje prema Titovom režimu. Naveo je i prostrjel kamenog oka. Desnog!? Isljednik je Popratno pismo ostavio za kraj, kao ubojito oružje, ali za Vula ni ono, u nastupu bijesa, nije značilo mnogo više od onoga što već ima, pa je bacio sve na kocku, pri tom isljedniku izgovorio i dosta grubih riječi koje ni u mislima nije mogao zamisliti da će izgovoriti u dodiru sa komunističkom policijom. I kad je već pomislio da ne može izbjeći najgore, isljednik ga je otpustio, uz napomenu da će se još sretati.
Toliko su ispitivali i brata Sinišu koji je morao da priča i što je znao i što nije znao o bratu Amerikancu.
Strah se uvukao u seljane, ovakve su im situacije poznate, privode se u miliciju svi koji su sa osumnjičenim imali kontakt. Seljaci su prorijedili dolazak Ljubovoj kući, a sa Vucom su razgovarali samo kad su u grupi, svi su bježali od njega kad su bez svjedoka, jer ti razgovori su opasni, u istrazi se prikazuju po volji isljednika.
Shvativši stanje Vule i Kacha su napustili Ježevicu, i krenuli u obilazak Jugoslavije. Tek su se povremeno vraćali u selo, da Ljuba odobrovolje, da mu podare još koji dan sreće.
Policijski postupak u Požegi, a imali su još sličnih neprijatnosti, u Vulu su izokrenuli osjećaj straha u stanje prkosa. Prestao je da se plaši, shvatio je da će da mu se dogodi ono što je u Policiji odlučeno onoga dana kada je dodirnuo jugoslovensko tlo. Gazi po njemu preko dva mjeseca, ne hapse ga, znači da je to odluka.
Nagledao se Jugoslavije i komunizma, vrijeme je i da se vraća, ostala je samo jedna od planiranih radnji, posjeta Patrijaršiji. Iz Amerike je pošao sa ubjeđenjem da i u njoj vršljaju komunistički prsti, ovdje je još bliže tome uvjerenju, pa izglede da prekorači patrijaršijsku kapiju svodi na male. Opet je u pomoć pozvao vještoga rođaka Đurića, pa su zajednički zatražili prijem kod Patrijarha. Primljeni su već sljedećeg dana.
Kao da su razgovor započela dva bića sa različitih planeta, ni na koji način nisu mogli da se razumiju.
—Vaša svetosti! —otpočeo je ugledni Amerikanac srpskoga porijekla, kako je predstavljen Vule Yelich —Vi radite kako vam naređuju komunisti.
—Ne, gospodine Jeliću —nijekao je patrijarh German. —Mi imamo svoju, autonomnu crkvenu politiku, i mi ne radimo ni po čijim diktatima.
—Vi sarađujete sa komunističkom vlašću —uporan je američki Srbin.
—Poštovani gospodine Jeliću! —patrijarh se trudio da bude što shvaćeniji. —Mi živimo u Jugoslaviji, a u njoj su na vlasti komunisti. Ta činjenica ne može da se ignoriše. Moramo da poštujemo i zakone Zemlje.
—Ne! Vi ne smijete, ni na koji način, da kontaktirate sa bezbožnicima i njihovom vlašću. Komunisti su đavolja sorta, protiv su Boga, Crkve i vjernika. Pa, kako sa njima da komunicirate? —uporan je Vukadin Yelich.
—Vi, u Americi, poštovani gospodine Jeliću, možete tako i da govorite i da radite. Tamošnje društvo je i postavljeno po interesima i željama religija. Nažalost, srpska crkva ne živi u takvom društvu. Mi živimo Ovdje. Svoja prava možemo izboriti samo ovdje, i samo uz komunističku vlast. —Patrijarh German se trudio da ni svojim glasom ne izaziva uglednog građanina Amerike srpskoga porijekla, ali mu to nije pošlo za rukom, jer gospodin Vule Yelich ne može, ali i neće da shvati da se sa bezbožnicima, uopšte, može i smije razgovarati.
Nakon tri mjeseca odmora u Jugoslaviji, bračni par Yelicha je krenuo prema granici. U Zagrebu su svratili do pumpne stanice da operu automobil, i tu bili iznenađeni čovjekom koji je presreo Vula i pitao ga da li se zove Vukadin Jelić. Bio je to aviomehaničar iz Vulovog letačkog vremena, sa kojim se tada i družio, ali je sada ostario i izmjenio lik. Yelichi su još jednom vidjeli šta je građanski strah, jer i pored srdačnog zagrljaja taj dobri stari prijatelj nije smio sa Vulom da ostane dugo, nije smio da ga pozvove kući, a učinio bi to rado, priznao je i mnogo se izvinjavao zbog toga.
Na graničnom prelazu, još jednom je prepričao život i tromjesečno kretanje po Jugoslaviji, i opet odbio ponudu da bude potkazivač, i sve to u nekoliko sati koliko je Kacha premirala od straha i povirivala na službena vrata, pa i sama izazivala pažnju Narodne milicije.
Čim su premostili jugoslovensku rampu grlato su zapjevali svjetlu slobode.