Vule Yelich je 1962. godine izabran za predsjednika Srpske crkveno-školske opštine Saint Steven's Serbian Ortodox Catedral u Alahambri. Sa ponosom je primio dužnost. Ulagao je sva znanja i sposobnosti da što bolje obavi povjerene zadatke. Povjerenje je zaista veliko, ali nije kako se nadao naglasak na povjerenju i časti, obratno je. Sačekali su ga obimni zadaci koji su zahtijevali znatno više rada nego je pretpostavljao primajući se predsjednikovanja. Moglo bi se reći i da je zatečen obimom poslova koji se ne mogu obavljati usputno, na šta je računao. Ukupno raspoloživo vrijeme je provodio uz Crkvu, i bio iznenađen koliko je Opština široko zahvatila ljude i sredstva. Od primanja dužnosti, pa dok je nije predao u idućoj godini, potpuno se izmijenio život njegove porodice.
Prečesto je u obavezi da prima, ručava i razgovara sa učenim ljudima, koji su pokretali teme kojima on nije sklon, političke, kulturne i naročito crkveno političke. Sticajem širih okolnosti posjete su učestale po pitanjima organizovanja crkvenog života u Americi, a u sklopu toga, posebno o mjestu i položaju Srpske crkve.
Mjesto i položaj crkve u Americi se nametalo u svakoj prilici, na svakom sastanku i pri svakoj posjeti, to je postalo najozbiljnije pitanje kojim se predsjednik Vule Yelich morao da bavi, a mislio je da se takvim pitanjima neće baviti nikako, jer on za to nema sklonosti ni spremnosti. A baš u vrijeme njegovog izbora za predsjednika, to pitanje se, u čitavoj Americi, pa i u Alhambri, zaoštrilo do usijanja, kako su govorili crkveni veledostojnici. Periferno je znao o postojećem sukobu mišljenja, ali nije ni pomišljao da su izraženi u mjeri u kojoj ih je zatekao, a pogotovo nije pretpostavljao radikalne prijedloge koje sada čuje. Bio je naročito jedan razlog zbog kog je za njega to bila periferija interesovanja. Istorija!?
Srpska štampa je uveliko pisala o sukobu, a obje strane se pozivale na istoriju Srba i njihove crkve u Americi, a kako Vule ne poznaje ni prve lekcije iz te istorije, koju usput i ne voli, on je takve članke zaobilazio. A sada ne može tako da se ponaša.
Domaćin je čestim gostima Crkve i predsjedavajući sastanaka, a na gotovo svim sastancima je to tema, i njegovo je, domaćina, da sastanke otvara i zaključuje, daje uvode i predlaže zaključke. U uvodima i zaključcima, i on, nužno, mora da priziva istoriju koju ne poznaje. Osjeća se nelagodno.
Znajući da će biti biran za predsjednika Crkve, pripremao se, čak je počeo da čita i članke koji su istorija, ali su tako stečena saznanja bila od male koristi, moglo bi se reći i od štete, jer je većina tih članaka i pisana u namjeri da nevješte čitaoce zavara i pridobije za jednu od aktuelnih političkih ideja. Nije shvatio ni suštinu spora koji je "palio" srpska javna glasila. A čim je postao predsjednik, prvo što je susreo, bila je isorija i iz nje izvedena prava srpskih pravoslavnih vjernika u Americi.
Praktično, razumio je, u svađi su srpski patrijarh German i srpski američko-kanadski episkop Dionisije. To će saznati lično od episkopa Dionisija koji će biti jedan od prvih Vulovih gostiju. Ni to nije bilo slučajno. Crkva u Alhambri je vrlo ugledna, pa je objema stranama stalo, da je imaju na svojoj strani u sporu, u toliko je i predsjednik Vule Yelich postao važan, mnogo važniji za globalnu crkvenu politiku nego je on i slutio. Zbog toga su ga posjetili mnogi ljudi od imena, i svi objašnjavali istoriju i branili politiku episkopa Dionisija ili patrijarha Germana, i presuđivali onoj drugoj.
Tako je američko-kanadski episkop Dionisije, prilikom posjete, iskoristio priliku da vodećim crkvenim ljudima u Alhambri pojasni dosta uvjerljivih razloga, koji navode na pomisao, da srpski vjernici u Americi trebaju da razmisle o svom organizovanju i da stanje Patrijaršije stave pod političke reflektore. Vulu se sve što je glagoljiv vladika govorio dopalo, i već u toku razgovora postao njegov istomišljenik. A vladika je, kao i svi sagovornici prije, započeo predistorijom Srba u Americi, kako se izrazio, nabrajajući godine, događaje i imena ljudi. O tome Vule zna malo.
Prije sedamnaest godina, uz čašicu i ugodno noćno ćaskanje sa tastom Dusanom, Vule je bio prvi put u prilici da čuje nešto iz rane istorije Srba u Americi. Sada se prisjeća onoga što je govorio tast i shvata kao najbolju lekciju, koju je na tu temu slušao do sada. Nema sumnje, Dusan je i učesnik i poznavalac srpskih prilika u Americi, pa će se Vule značajno oslanjati na njegovo mišljenje.
Nedugo poslije Dionisija ugostiće i dvojicu znamenitih, zagrebačkog mitropolita Dr Damaskina i bačkog episkopa Nikanora. Oni su došli u Ameriku po nalogu Svetog sinoda, "da razgovaraju sa vladikom Dionisijem i sa sveštenstvom i sa viđenim crkvenim i narodnim radnicima u Americi, a po pitanju optužbi na račun episkopa Dionisija, zbog veoma nedoličnog ličnog života i zbog zloupotrebe crkvene imovine...". I oni su govorili o tekućim nesporazumima, napadali Dionisijevo ponašanje i skretanje sa politike Mati Crkve, i oni su obrazlagali vrlo uvjerljive argumente koje su, i oni, potkrepljivali istorijskim činjenicama.
Vule Yelich je već na tome sastanku potpuno stao uz njihove argumente i logičke stavove, koji su potpuno na suprotnoj strani od Dionisijevih. A kad su jerarsi otputovali, Vule se zamislio nad činjenicom da ga olako ubjeđuju i jedna i druga strana i zaključio, tako i mora biti kad on ne zna istoriju i ne može da zaključuje sam.
Prisjetio se posjete Patrijaršiji i razgovora koji je vodio sa Njegovom Svetošću patrijarhom Germanom, lani, a koju je upriličio u toku priprema za predsjednika. Govorili su o nesporazumima na relaciji Beograd-Čikago, kako se tamo uobičajilo nazivati spor, to pitanje je nametala Njegova Svetost, i govorila, a Vule samo kimao glavom, jer je malo znao o nesporazumima, a mislio je da se tiču samo grupice crkvenih ljudi, i da je to daleko od njega. Tek sada, kad se više udubio u ondašnje Patrijarhove riječi, shvata na šta je sve ciljala Svetost, i šta je očekivala od uglednog srpskog vjernika iz Amerike, kako ga je oslovljavao patrijarh German.
Ne, on nije dorastao onom što od njega očekuju crkveni ljudi, da kao predsjednik jedne od uglednih srpskih crkvava u Americi stane na njihove strane, i snagom autoriteta i argumenata podupire njihove politike. Kao da je upao među dva vodenička žrvnja, melju ga, a on ne umije da se iskobelja. Svađa Beograda i Čikaka traje godinama, baš sada se spustila na teren prostih vjernika, već se svađaju i oni.
Podjela!?
Još jedna podjela Srba, i još jedna podjela Vulovih prijatelja i poznanika, istorijska podjela u kojoj je Vule Yelich direktni učesnik, a želi da to ne bude. Koliko se on više izmiče iz toga drugi ga snažnije uvlače. Sljedbenici episkopa Dionisija ga ne puštaju na miru, čine sve da bude uz njih, a oni hoće baš ono što Vule ne bi, izdvajanje iz nadležnosti Patrijaršije, koja to naziva raskolništvom i prijeti anatemom.
Vjernici crkve u Alhambri su pred potpunim rascjepom, svađaju se i prijete tučom. Predsjednikovo je da ih miri, ubjeđuje argumentima. Kojim? On ih stvarno nema, nema ni svoj izgrađen stav, ne zna istoriju i iz toga izvedena prava, na koja se obje strane tvrdokorno pozivaju. Obraća se prijateljima i pita za mišljenja i savjete.
U svakom kontaktu, sa bilo kojim Srbinom, to je obavezna tema razgovora, i obavezno izlijevanje žuči, a razboritih razgovora više nema. Narušen je mir i u Yelichevom domu, u nj su naselile besane noći i nemir. Predsjednik Vule kao iz bezdana pokušava da dokuči ključ pomirenja za već uveliko zavađene sunarodnike, sugrađane, prijatelje i komšije. Čas misli da je na pravom putu Patrijarh a čas je na strani Dionisija, ne može da pomiri Srbe u sebi, pa kako će da ih miri na otvorenom, pita se i jednako se raspituje za predistoriju, vjerujući da bi njenom spoznajom umio da stane na pravu stranu.
Od mnogo saslušanih ljudi na Vula Yelicha je najsnažnije djelovao razgovor sa jednim starcem koji je bio izvan svih tih događanja. A nije bilo koji starac, otac je popa crkve čiji je predsjednik Vule, to je Milan Mrvičin. Jedan je od malo živih koji, ne samo da poznaje istoriju o kojoj se govori, već je jedan od onih koji su tu istoriju i pravili.
Milan Mrvičin je živio u Cincinnatiju, do tamo nije doprla ruka srpske crkve, pa je on 1909. godine organizovao formiranje srpske crkvenoškolske opštine. Nerješivo pitanje je bio sveštenik, pa je već u početku zaprijetilo i raspadanje Opštine, u čije formiranje je uložio napor. Smišlja i odlučuje se za orginalnu ideju.
Obraća se crkvenim ljudima ruske crkve. Odlazi i kod njih završava nekolikonedeljni bogoslovski kurs, i vraća se kao rukopoložen vjeroučitelj, pop. Desetljećima činodejstvuje i stiče visok sveštenički ugled kod svojih parohijana, ali i kod crkvene uprave. Od njega se mogla čuti nepatvorena istorija srpske crkve u Americi. Vule ga je slušao sa pažnjom i uživao u slikovitosti starčevog kazivanja.
Baš kad je pop Milan Mrvičin uveo parohiju u pun zamah, došlo je do najoštrijeg spoticanja oko crkvene nadležnosti. Razgovarao je sa igumanom Dabovićem, šefom srpske duhovne misije u okviru ruske jurizdikcije. Bez sumnje, srpskim vjernicima je bila nadležna ruska crkva, ali to narod nije htio da prihvati, a pop Milan Mrvičin je bio uz njih.
Zvanično jedino nadležan arhimandrit Sevastijan Dabović slabo je ostvarivao veze sa srpskim crkvenim opštinama, i kao savjestan čovjek nadležnom ruskom arhiepiskopu Platonu podnosi ostavku pri kraju 1909. godine. O tome obavještava i karlovačkog mitropolita: "Tri dužnosti: hrišćanska, pastirska i narodnosrpska nalažu na mene... Srba ima više nego drugih pravoslavnih naroda u Americi. Oni žive u parohijama i potpomažu svojim novcima sveštenstvo i hramove: ruskih, grčkih, sirijskih, anglikanskih, jermenskih, rumunskih, bugarskih, latinskih, zatim raznih sekti, i svojih srpskih, do broja sto hiljada duša, a drugih sto hiljada nije nigdje upisano, jer je sve to spalo na mene, ostavljenome jedincu. U Americi ima 2 ruska episkopa, 1 grčki, 1 arabijski, 1 jermenski, 1 čeh starokatolički, 1 poljak starokatolički, 1 rusin grekolatino, 1 unijatski i druge vladike. Srpskoga nema. Čisto srpskih parohija ima 19, a srpskih kanoničnih sveštenika 11, nekanoničnih 5 i 1 đakon... Upoznajem opet Sveti arhijerejski sinod, da je srpska crkva u slavnoj i širokoj Americi, ostala bez nadzornika, i molim da joj se pošalje otuda arhipastir srpski".
Po Sevastijanovoj intervenciji iz karlovačke mitropolije u Ameriku dolazi Stevan Karamata, da upozna stanje Srba u raseljenju i predloži rješenja, a arhiepiskop Platon usvaja ostavku, i usput arhimandrita Sevastijana znatno ocrni među pravoslavnim svijetom. Međutim, ruski arhijerejski sinod, pri razrešenju, iskazuje pohvale za Sevastijanov rad.
Karamatov izvještaj govori da Srba u Americi ima u 108 naselja u 19 organizovanih parohija, te više mješovitih parohija. O Sevastijanu govori kao o čovjeku koji je sve podredio cilju da postane episkop ruske crkve. Dalje kaže da je najviše Srba porijeklom iz karlovačke mitropolije, ali bi rado pod beogradsku mitropoliju, vjerujući da je karlovačka pod uticajem mađarskih političara, te i na tom planu ima svađa među Srbima.
Najuticajniji Srbin u Americi je Mihajlo Miša Pupin, univerzitetski profesor u Njujorku, i naučnik koji poprima svjetski glas. Karamata sa Pupinom pravi prijedlog, da srpska crkva u Americi potpane pod jurizdikciju jedne od srpskih mitropolija, ili da sve četiri mitropolije, Beogradska, Karlovačka, Bosanska i Crnogorska naprave sporazum oko toga. Te da otuda pošalju, svetim sinodom proizvedenog episkopa, vikara ili arhimandrita u Ameriku, pod kojim bi bile sve srpsko crkvene opštine. Traži se, da se za crkvene potrebe, u Ameriku pošalje novac, kojim bi se u Sjevernoj Americi kupilo do tri hiljade jutara zemlje, blizu željeznice, gdje bi se napravio manastir i u njemu centar srpske eparhije, a da vlasništvo bude jedne od starokrajskih mitropolija. Dalje se napominje, to treba raditi odmah, jer je sada zemlja najeftinija, jedan ipo dolar po akeru.
Ni po ovom izvještaju i prijedlogu nema odgovora, pa Pupin nagovara Danila Bukorovića da putuje po Americi i obilazi vjernike i sveštenike, a usput će od patrijarha srpskog tražiti da ovaj poduhvat blagosovi. Arhimandrit Danilo je neprekidno putovao šest mjeseci, prešao šesnaest država, posjetio trideset sedam srpskih kolonija, odslužio četrdeset dvije liturgije sa propovjedima, osvetio dvadeset šest vodica i održao sto četrdeset govora. Odrođavanje naroda time nije prestalo, pa Pupin dolazi na ideju, da se u Njujorku izgradi manastir za desetak mladih i vrijednih kaluđera, koji bi osam mjeseci putovali, a četiri se odmarali.
Ubrzo, hiljadu devet stotina trinaeste godine, dolazi do nasilne smrti patrijarha Lukijana, to je već tamošnje predratno vrijeme, srpska crkva ulazi u težak period, pa se na vapaje Srba iz Amerike više i ne odgovara. Te godine, prepušteni sami sebi, Srbi u Americi održavaju prvi crkveno narodni sabor. Predsjedava protojerej Sava Vojvodić, od ruskog arhiepiskopa novopostavljeni šef srpske duhovne misije.
Učesnik skupa pop Milan Mrvičin prepričava, a Vule Yelich pažljivo sluša i događaje doživljava kao da im svjedoči.
Sabor je bio žustar, trajao je tri dana, a odluke su: Izići iz ruske crkve i ući u srpsku mitropoliju u Beogradu. Uzeti jedinstveno ime, Srpska Pravoslavna Crkva u Americi sa sjedištem u Čikagu. Crkva se sastoji od tri okruga, na čelu svakog je episkop ili arhijerejski namjesnik. Djelatnost je duhovna, prosvetna i administrativna. Izraditi nacrt pravila za crkveno školske opštine. Crkveno-narodni sabor će se sastajati svake tri godine, po odobrenju mitropolije iz Beograda.
Ovaj sabor je poznat po imenu Mitrovdanski. Do realizacije odluka nije došlo, jer se razbjesnio Prvi svjetski rat. Srpski vjernici u Americi i dalje ostaju pod jurizdikcijom ruske crkve.
Hiljadu devet stotina petnaeste godine, po odluci srpske vlade, dolazi u Ameriku jeremonah Nikolaj Velimirović, da upozna zapadni svijet o borbi srpskog naroda za oslobođenje. O ovome putovanju mitropolit srpski Dimitrije obavještava ruskog arhiepiskopa u Americi Jevdokima. Jeremonah Nikolaj je prvi čovjek, od onih što su iz Starog kraja dolazili u posjetu, koji je bio veoma učen, i koji je izuzetno dobro znao engleski i ruski jezik. Ljudi su to uočavali u svakom susretu s njim, i odmah držali do svake njegove riječi.
Tridesetpetogodišnjak, beogradski bogoslov, pa diplomac starokatoličkog fakulteta u Bernu, gdje je i doktorirao, pa drugi doktorat u Ženevi, pa monah u manastiru Rakovica, a onda po nalogu mitropolita Srbije Dimitrija putuje u Rusiju, tamo ostaje neko vrijeme i stiče važna poznanstva sa tamošnjim crkvenim ljudima. To su činjenice koje su ulijevale vjeru u njegovu učenost, upućenost u međucrkvene odnose i ljudsko iskustvo.
Čim je došao u Ameriku oglasio se novinskim člancima, koji su padali u oči po visokom nivou pisane riječi. Posjetio je sve veće gradove, držao propovjedi i predavanja. Impresivno piše i govori o borbi srpskog naroda, poginula su iz njegove porodice četvorica, a osmoro umrlo od tifusa. Na velikom zboru u Njujorku govore Pupin i drugi, ali je glavni govornik Nikolaj: "Jezik izvanredan, čist kao kristal, bogat izrazima. Argumenti teški kao malj i po sigurnom taktu kao vješt kovač, bije otac Nikolaj po gvozdenom nakovnju..."
Nikolaj je došao u Ameriku zbog državnih potreba, njih je obavio na najbolji način, ali je učinak kod srpskih vjernika bio naročito velik. O Nikolaju se svuda govorilo i tražilo da on ostane i bude njihov vladika. Utisak je takav ostavio i na sveštenstvo, ali i na srpske intelektualce i novinske urednike. Nikolaj je posijao sjeme koje će proklijati i početi da niče. Predstavnici ruske crkve ga nisu doživjeli tako, u njemu su vidili buntovnika koji srpske vjernike odvraća od nadležne, njihove, crkve.
Sava Vojvodić je imao sve manje uspjeha u organizovanju srpskih parohija u okviru ruske crkve. Tu je bila još jedna okolnost, srpski sveštenici su se navikli na neorganizovanost više uprave, pa su se počeli ponašati kao usamljeni strijelci, i na parohijama činiti onako kako to njima lično odgovara, manje mareći za crkvene kanone.
U Americi 1916. godine ima trideset srpskih crkveno-školskih opština i jedna u Kanadi, sa trideset dva vjeroučitelja.
U ruskoj patrijaršiji je dobro shvaćeno stanje među srpskim vjernicima, pa je učinjen novi pokušaj. Arhiepiskop Jevdakim saziva Kongres Srpskih Sveštenika, nakon čega slijedi izmjena ustava Arhiepiskopije i u njemu administrativne podjele srpskih parohija. Formirana su četiri okružna protoprezviterata; Istočni, Srednji, Prvi zapadni i Drugi zapadni, i izabrane starješine. Sveštenici su to formalno prihvatili, ali kako im je odgovarao nered, ni ovim pokušajem nije došlo do pomaka.
Ruski sinod iz Moskve u Ameriku šalje 1917. godine sinđela Mardarija Uskokovića za načelnika srpske misije u Americi. Njegovim dolaskom će započeti novi odnosi, i u njegovo vrijeme će se dogoditi krupne promjene u organizaciji Srba i srpske crkve.
Svjetovno Ivan Uskoković rođen je 1889. godine u uglednoj kapetanskoj podgoričkoj porodici. Nakon školovanja u Podgorici i Beogradu zamonašio se u manastiru Žiča, i u svojoj dvadesetoj godini života postao jerođakon Mardarije Uskoković. Mitropolit srpski Dimitrije ga upućuje u srpsko podvorje u Moskvu. Tamo završava bogosloviju i duhovnu akademiju. Po nalogu svetog sinoda ruske pravoslavne crkve i generalštaba, sada već jeremonah Mardarije, obilazi slovenske zarobljenike iz austrougarske vojske, po Sibiru i Turkestanu, gdje je držao bogosluženja i predavanja. U Rusiji ostaje dvanaest godina, stiče visok ugled i dobiva značajne funkcije u ruskoj crkvi.
U svojoj dvadesetosmoj godini sinđel Mardarije dolazi u Ameriku. Pun poleta, a odlučan da srpsku crkvu u Americi vrati pod okrilje starokrajske crkve, planira da stvori srpski duhovni centar sa manastirom i velikim imanjem, koji bi mogao izdržavati srpske monahe, siročad poginulih radnika, kojih je mnogo, i iznemogle, kao i kulturne i školske sadržaje. Kupuje ogromno imanje u Libertivilu kod Čikaga, kasnije će na njemu podići manastir Sveti Sava i pored njega groblje.
Ruska crkva je stalno pri ruci Srbima, ali vodi i svoju politiku. Tako dolazi do ruskog narodnog crkvenog sabora, na kome je za srpskog episkopa izabran Mardarije Uskoković. On je ostao vjeran svom cilju, ne prihvata se, zatražio je prethodnu saglasnost starokrajske srpske crkve.
Na vapaje iz Amerike, kao da je to postalo poslovično, ne stižu odgovori iz Starog kraja gdje se očekuje i kraj rata.
Među vjernicima je opšti nered. Sveštenstvo se organizuje u Srpsko Pravoslavno Svešteničko Udruženje sa sjedištem u Čikagu. Usvaja nacrt pravila i šalje ga u Beogradsku mitrpoliju, sa molbom da ga usvoji, te da riješi osnovno pitanje srpskih vjernika i crkve u Americi.
Ono i što je bilo uređeno, a bilo je zahvaljujući ruskoj crkvi, i to doživljava lomove, jer se ruska crkva, dolaskom komunista na vlast u Rusiji, našla u teškom iskušenju. Dolazi do pucanja veza između ruske patrijaršije i njene sjevernoameričke arhiepiskopije. 1919. godine je sazvan sabor ove arhiepiskopije, pa se pored glavnih pitanja raspravlja i o stanju u dijelu koji čine srpski vjernici. Riješeno je da Srbi konačno moraju imati episkopa, te i izaberu arhimandrita Mardarija za episkopa srpske pravoslavne crkve u Americi.
Prisutni srpski sveštenici su bili u velikom iskušenju na ovome saboru. Saglasni su da bez episkopa ne mogu. Znaju da će vjernici prihvatiti samo episkopa kojega izabere beogradski sinod. Sinod se uporno godinama oglušuje o taj vapaj. Odlučili su da glasaju za izbor Mardarija, vjerujući da je to jedini način da izazovu srpski sinod, i da konačno on donese odluku. Izgleda da je to i bilo tako, jer se već na trećoj konferenciji arhijereja, sada već ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve, našlo i pitanje srpske pravoslavne crkve u Americi. Nije donesena konačna odluka.
Mardarije je očinski bdio nad srpskim vjernicima, radio mnogo na njihovom organizovanju, a naročito oko imanja u Libertivilu. Svuda je nailazio na otpore već potpuno individualizovanih sveštenika, jer ko je on, u ime koga i za koga...?
Konačno, 1921. godine iz srpske patrijaršije je stigla vijest o formiranju američkokanadske eparhije, ali nije i o izboru vladike, što je naročito pogodilo Mardarija. On je svoj izbor s pravom očekivao. Ipak, on je postavljen za administratora do izbora episkopa. To nije zadovoljilo vjernike u Americi, nije ni njega, jer je izostao nužno potreban autoritet funkcije, kao i dalje zaostajanje u organizovanosti među američkim pravoslavnim svijetom.
Patrijaršija ponovo šalje među američke Srbe, sada već, episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića, sa zadatkom da ispita stanje i predloži rješenja. Nikolaj je na nov način plijenio srpske vjernike, ali i druge, te u toku boravka stekao velika poznanstva i još veći ugled. Iz Amerike su slate molbe srpskoj patrijaršiji da izabere episkopa Nikolaja za vladiku američkokanadskog, molbe su upućivane i njemu lično.
Po povratku Nikolaja u Beograd očekivao se brz izbor prvog vladike, ali do toga, na neobjašnjiv način, nije dolazilo u sljedećih pet godina.
U takvoj situaciji, srpski vjernici u Americi, prije svega sveštenstvo, napravilo je mnogo politika oko kojih su se iscrpljivali i prepirali, a jedini koji je svojski radio bio je administrator Mardarije.
Jedni su da episkop bude Nikolaj, drugi su za Mardarija, treći su za nekog trećeg, četvrti su za rusku crkvu, peti su, a i takvih je već bivalo, za samostalnu crkvu Srba u Americi, šesti su za jedinstvenu crkvu Amerike svih pravoslavaca, i još nekih ideja, a sve su one dijelile i svađale vjernike, pa je ta svađa stizala i do Beograda, patrijarha i Kralja.
Kada se konačno očekivalo rasplitanje čvora, iz Patrijaršije je stigla prekomanda za Mardarija, povratak u Jugoslaviju i postavljenje za upravnika Monaške škole u Rakovici. Primio je vijest sa nevjericom, teško je mogao da shvati da treba napusti toliko započetih poslova koji će se bez njegovog prisustva ugasiti. Postupio je po hrišćanskim kanonima, otputovao je u Rakovicu.
Tek tada je nastao onaj veliki nered u američkokanadskoj eparhiji. Patrijaršija nije imala izbora, povratila je Mardarija na staro mjesto, da bi ga, 1926. godine, konačno, i izabrala za prvog episkopa američkokanadske eparije. Bilo je to suviše kasno za savjesnog čovjeka koji je desetak godina tumarao i gazio bogaze. Sve njegove neprespavane noći organizam je pamtio i bilježio, i čekao trenutak da ispostavi zdravstveni obračun, koji je Mardarije sve jasnije i nespokojnije očekivao. Iako načet boleštinama uspio je da zaokruži tri osnovna cilja; srpske vjernike u Americi vratiti Mati crkvi, izgraditi srpski duhovni centar u Libertivilu i uspostavi red u srpskim crkveno-školskim opštinama. A nije bilo lako obuzdavati parohijske sveštenike koji su tridesetak godina "uživali" plodove nereda.
Ipak, zadovoljan učinkom, uspokojio se episkop Mardarije 1935. godine, u svojoj četrdeset šestoj godini života. Sahranjen je u hramu manastira Svetoga Save u Libertivilu koji je njegovo djelo, i u koji je uložio sav svoj imetak.
I ponovo Srbi u Americi nemaju adekvatna rješenja starokrajske crkvene i državne politike, ponovo nerazumno, čak četiri godine bivaju bez crkvenog starješine, episkopa. Istina, episkopijom administrira uvaženi episkop dalmatinski doktor Irinej, ali je to za njega samo usputna stanica, do 1939. godine, kada eparhija biva popunjena sa i današnjim episkopom Dionisijem. On je potpuno nepoznat prekograničnim Srbima.
U svijetu Dragoljub Milivojević rođen je 1898. godine. Bogoslovski fakultet je završio u Beogradu, bio starješina manastira i profesor bogoslovije, te upravitelj Monaške škole u manastiru Dečani, a onda je izabran za vikarnog episkopa moravičkog, i odmah poslije toga za episkopa američkokanadskog.
Potpuno nespreman za poslove koji su ga čekali, bez ikakvih saznanja o prilikama u američkom društvu i srpsko pravoslavnoj crkvi u njemu, bez znanja engleskog jezika, objektivno, njegov učinak nije mogao biti velik, pogotovo, što su parohijski sveštenici takve prilike znali da koriste, i svaki u svojoj parohiji nastavio da radi po svojemu. Uskoro slijedi Drugi svjetski rat kada prestaju svi kontakti sa Patrijaršijom, jer je i patrijarh dopao pritvora i koncentracionog logora Dahau.
Episkop Dionisije je jaka ličnost, sposoban vjeroučitelj i ličnost, i taman se bio snašao i kako-tako objedinio srpske crkve u Americi, a u Starom kraju je na vlast došla komunistička strahovlada, koja je u ideji gušila crkveni život. Ni poštanska pisma nisu saobraćala prirodno, otvarana su od strane policije i uništavana, ili primaoci stavljani pod mač prijetnje. Episkop Dionisije je, tek desetak godina po ratu, počeo da normalno saobraća sa Patrijaršijom, pa je razumljivo što je crkveni život u američkokanadskoj eparhiji išao svojim tokovima, van kontrole Beograda. U to vrijeme su pored njega živjeli i uvaženi episkopi emigranti, Nikolaj i Irinej, koji su bili od velike koristi. Nažalost, oni su uskoro pomrli i ostavili dosta praznih duhovnih prostora koje vladika Dionisije nije bio u stanju da nadomjesti sam.
Komunisti snažno rade na slabljenju crkava u Jugoslaviji, posebno Srpske crkve, njoj su podmetali raskole. Najprije su se izdvojile eparhije skopska, zletovsko-strumička i ohridsko-bitoljska, a uveliko se radilo na podupiranju nezadovoljnika u američkokanadskoj eparhiji. Pod pritiskom državne vlasti održano je zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora srpske pravoslavne crkve u svrhu priznavanja samozvane Makedonske crkve. A kad na njemu nije priznata Makedonska crkva patrijarh Vikentije je, neposredno poslije toga zasjedanja, umro neprirodnom smrću. Na vrlo zagonetan način. Kod Srba u Americi je to bio znak za uzbunu, i sve raširenije uvjerenje da se komunisti uvlače i u vrhove starokrajske srpske crkve. Novoizabranog patrijarha Germana su doživjeli kao komunističkog poslušnika, pa su ga na svim planovima ignorisali, a sebe poistovjećivali sa jedino istinskim nosiocima Srpstva i Svetosavlja.
U tim okolnostima je došlo do beogradskog napada na episkopa Dionisija. Uslijedilo je njegovo smjenjivanje. Srpski vjernici koji vode crkvenu politiku u Americi, većinom su iz četničkih porodica, oni u komunistima vide đavola, svog progonitelja, koji se, eto, uspio ugurati i u vrhove Patrijaršije, i nakanio da se nametne i vjernicima u Americi. Prvi je na udaru vladika Dionisije, a onda su na redu svi oni. Zaprepašteni su. Spremni su za sva sredstva odbrane. U obračunu patrijarha Germana i episkopa Dioniosija, shvativši ga kao obračun Komunista i Slobodnog svijeta, čvrsto su stali uz Dionisija.
Eto, u takvo crkveno stanje banuo je Vule Yelich, predsjednik srpske crkveno-školske opštine Saint Steven's Serbian Ortodox Catedral, ili Sveti Stevan Prvovjenčani u Alhambri. Njegova opština uživa odlučujući ugled kod Srba u Americi, pa je razumljivo da je na nju usmjereno oko episkopa Dionisija, i svih onih koji se bave politikom crkvenog života Srba u Americi. Još do kraja ne shvatajući svu ozbiljnost onoga što se događa oko njega, on se u sve rasprave uključivao iskreno i dobronamjerno, ali kad je sagledao svu ozbiljnost situacije koja vodi ka velikoj podjeli, istorijskom raskolu, gotovo da se uplašio od pomisli da je on izravni saučesnik, nosilac neželjene politike. U njega i njegov dom grunuo je nespokoj koji je naročito pritiskao u vrijeme noćne gluvoće.
Mnoge noći su ostale neprospavane u domovima Yelicha i Jesicha, ali i zapitanost, da li oni moraju biti nesretni zbog nedjela nekih crkvenih ljudi, i došli su do rješenja koje će ih smiriti. Neutralnost. To su odabrali i domamili mirnije snove. Vule će se vratiti temeljnim dužnostima predsjednika, vođenju samo crkve u Alhambri, a političku žeravicu će prepustiti u vještije ruke.
Svađe među američkim vjernicima su u stalnom usponu, jednako i među vjernicima u Alhambri, predsjednik ih ne može da zaustavi, ali može, na tome uporno radi, da se manje raspiruju, a pogotovo da ih ne raspiruje on.
Bila je ovo jedna od najdinamičnijih godina Vulova života u kojoj je doživljavao sve veći zamor, pa je istek mandata dočekao kao najsretnije rješenje za izlaz iz stanja u kojem se nalazio. Koji mjesec poslije toga uslijedila je kulminacija nesporazuma Beograda i Čikaga, patrijarha Germana i episkopa Dionisija.
Srpski arhijerejski sinod donosi odluku o novoj organizaciji crkvenog života kod Srba u Americi. Američkokanadsku eparhiju dijeli u tri eparhije, istočnoameriču i kanadsku, srednjezapadnoameričku i zapadnoameričku. To je odluka koju je zagovarala i ruska crkva prije šezdesetak godina, i Narodno-srpski sabor prije pedesetak godina. Zagovornicima Slobodne srpske crkve je to zgodan povod da ustanu na odlučujući poklič raskola, a i episkopu Dionisiju da se isturi, kao nosilac i spasilac svesrpskih sloboda.
U isto vrijeme je u toku veliki svjetski ideološki sukob, takozvani Hladni rat, na čelu sa SAD koja je nosilac "Slobodne misli", "Slobode" i "Slobodnog svijeta", i na sučeljenoj strani SSSR nosilac "Komunističke tame", kako je to prikazivano iz ugla američke javne riječi. U "Slobodnom svijetu" je stvoren ubilački rječnik, nametnuta opsjednutost strahom od moguće agresije Crvenih, i ubjeđivanje javnosti, da je ona ta, ta javnost, jedina koja može da Oslobodi Ugnjetene narode. Američko javno mnijenje je uvjereno da je jedino ono u svijetu Slobodno, i Pozvano, da oslobađa ostale.
U takvom ambijentu je i većina Srba u SAD shvatala, kao svoju svetu dužnost, da rade na razbijanju komunizma u Jugoslaviji, i da ignorišu sve što je tamo, pa se, eto, došlo i do Patrijaršije koja je po shvatanju tog dijela Srba, samo zbog toga što živi u komunističkom ambijentu, samo po sebi, komunistička, i slučajno zatečeni patrijarh German samo po sebi komunista. Njih treba uništiti, sva sredstva su dozvoljena na putu oslobađanja starokrajskih Srba, a učiniće najbolje srpskim vjernicima, ako osnuju istinsku srpsku crkvu, SLOBODNU SRPSKU CRKVU U AMERICI, jedinoj Slobodnoj zemlji. Prevedeno na praktične korake, treba se izdvojiti iz Crkve pod komunistima, ne priznavati Patrijaršiju, ići u raskol. To će pomoći rušenju komunističkog režima, to će pomoći potlačenom srpskom narodu da dokuči blagodeti Slobodnog svijeta. Dakle, sve to što zagovaraju Srbi iz Amerike je isključivo za dobro svih Srba.
Raskol!
Klicali su nosioci te misli po Americi, a prosti vjernici su u svakodnevnoj borbi za golu egzistenciju, sa slabim engleskim jezikom su van kulturnih i političkih događanja, od svega samo pouzdano znaju da su dobri Srbi i dobri vjernici, pa i o suštini raskola znaju onoliko koliko im se ispriča, i onoliko koliko je taj što priča slatkorječiv i uvjerljiv. Zbog njih takvih kakvi su dolaze oni sa strane, dolaze da drže propovjedi i predavanja, dolaze da prije onih drugih kažu "istinu", da im "otvore" oči, i da ih privole, da i oni konačno preuzmu svetu dužnost, da podupiru stvaranje Slobodne srpke crkve. Nakon tako "obrađenih" vjernika, vrijeme je da i jedini Slobodni episkop odradi svoje.
Episkop američkokanadski Dionisije odbija da izvrši odluku Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve iz Beograda. Pripreme za to je obavio ranije, nije se odazivao na sastanke u Beogradu. Najprije sveštenstvo a preko njih i svi vjernici stavljeni su pred oštar zahtjev izbora, koji je vješto vođenom propagandom pomjeren na izbor između komunističke Titovske crkve u liku Patrijaršije, i Slobodne Srpske Crkve u Americi, koja će se kasnije nazivati i Novogračanička. Kod neupućenih vjernika je to shvaćeno prosto, ko je za komunistu patrijarha Germana, a ko za Slobodnu srpsku crkvu i vladiku Dionisija.
Od napuštanja mjesta predsjednika Crkve, pa sve do čina izjašnjenja, Vule Yelich je uspješno odolijevao iskušenjima prisutnih svađa. Ponašao se po lanjskoj odluci, neutralno. Ali tako više neće moći, jer je svađa članova crkve Svetog Stevana prešla granicu do koje se moglo moliti jedan pored drugog, raskol je uselio i u njene temelje. Nastupio je neizbježan čin od koga je tako uporno bježao. Čin izjašnjenja! Većina se izjasnila za Patrijaršiju, pa je manjini preostalo da napuste do toga trenutka svoj hram i potraže drugi.
Gdje će Vule Yelich?
Najednom, iz mirnog života uselio se u košmar, ovo će mu, kako će pričati kasnije, biti i najmučniji dani u životu. Ponovo ga izdaje dobar san i preuzimaju gluhoće noći. Nije u pitanju samo on, podjelu još užasnije doživljava Kacha, a njeni roditelji i gore od nje. Uspostavila se porodična patnja i beskrajne rasprave. Istinski su vjernici, žele postupiti kako je najbolje po srpski narod, ali ne mogu da se opredjele, jer nisu sigurni koje rješenje je istinski interes Srba. Šta je bolje za srpski narod, i ovdje i u Starom kraju, oni bi samo za to. Ali ne znaju šta je pravo, ići u raskol je najgrđe što su mislili do sada, to su Brankovići prokleti narodnim pjesmama i pripovjestima, ali sve sijede glave tvrde da je baš to, u ovome času, jedino što spašava Srbe. Kako više dolaze i duže objašnjavaju Dusan i Darinka im sve više vjeruju, ali i osluškuju mišljenja Vula i Kache.
Jedan od najuglednijih i najimućnijih Srba iz Los Angelesa čiji je doprinos u toku izgradnje crkve Sveti Stevan Prvovjenčani bio ponajveći, Polich, čvrsto se ukopao u stavu, samo Slobodna srpska crkva je istinito rješenje za sve Srbe. Njegovo mišljenje je za Vulovo ponašanje značilo mnogo, pa je i ovoga puta imao razumijevanja za taj stav, i sam sve bliže bivao uz njega. Polićeva supruga, ugledna dama među ovdašnjim Srbima, postavila se još čvršće uz Slobodnu crkvu, a njen je stav imao uticaja na Kachu, pa je i ona naginjala tom rješenju.
Jednom je Vule učestvovao u podjeli braće, kod crkve Sveti Sava, i ne bi više rado to da radi, pogotovo ne sada. Zbog toga će ostati neutralan, zapravo i jest neutralan, on ne zna šta je pravo, čim to ne zna, znači da se i ne može priključiti jednoj od strana. To je njegovo rješenje. A i nije imao konačno rješenje, neutralnost je samo najčešće razmišljanje, jer on stalno o tome razmišlja, ne spava i razmišlja, a čim razmišlja, jasno je, nije još izveo jasan stav.
I Jesichi i Yelichi su se izjasnili za Slobodnu srpsku crkvu. Mali kamen prevage je izjašnjenje Kralja Petra Drugog. Još jednom je u Vulu proradila zakletva Kralju i Otadžbini.
U svim srpskim crkveno školskim opštinama u Americi je nastala mučna situacija, kao i ovdje, sa mnogo nesporazuma, krupnih riječi, svađa, pa i tuča, a u crkvi Sveti Stevan je svega toga bilo, mnogo svađe pa i tuče, i do izjašnjenja je došlo. Manjina se izjaznili za Slobodnu Srpsku Crkvu, za raskol, pa je njoj da se da u potragu za novim hramom i novim vjeroučiteljem.
Imućni Polichi su kupili u Arkadiji hram jedne od američkih crkava, te ga adaptirali u srpsko pravoslavnu crkvu. Dobavljen je i pop. Tako je formirana nova srpska crkveno-školska opština i nastavljen vjerski svetosavski život, ali u Slobodnoj Srpskoj Crkvi, bez blagoslova crkve Mati, koju zbog te okolnosti neće da prizna ni jedna druga pravoslavna crkve u Svijetu. Ona će, pod autokefalnom upravom episkopa Dionisija, tužiti beogradsku Patrijaršiju građanskom sudu SAD, izgubiće parnicu, a Dionisije će biti raščinjen od Srpskog Arhijerejskog Sinoda. No, Slobodna Srpska Crkva će nastaviti da živi, jer žive njeni vjernici, jer živi njihov poglavar, koji će se pokazati vrlo vještim, i uz čiji će se blagoslov izgraditi mnoge srpske crkve u Americi i Kanadi.
U novoj crkveno-školskoj opštini u Arkadiji Vule Yelich će prve godine biti potpredsjednik, a druge predsjednik, i godinama zdušno raditi i značajno doprinositi da nova crkva stane na temeljite noge. On će sve više bivati u uvjerenju da je Slobodna crkva u svemu na pravilnom putu interesa cijelog srpstva, i samo je pitanje dana kada će joj prići i svi ostali srpski vjernici u Americi, a oni će "uzeti" pod svoje i sve nekomunističke crkvene ljude u Jugoslaviji, i tako otvoriti prostore svim pravoslavnim Srbima koji su se "izgubili" pod diktaturom. Tim očima Vule vidi i crkvu Svetog Stevana koja je i njegovo djelo. Ona je njegova iako nije u njoj. A biće, jer će ljudi oko nje jednom da shvate svoju zabludu, prići će Slobodnoj crkvi, a on se tada vratiti u njemu najdraži hram.