Vule Yelich ne vjeruje u mogućnost vaskrsavanja kraljevine Jugoslavije, a većina Srba u Americi još to vjeruje, ali ni on nikad nije prestajao da želi da se to ostvari. Ono što je kao tri svetinje ponio iz roditeljskog doma, za njega će do kraja ostati dio njega.
Vjera u Boga je stožina njegovog sopstva. Iz toga je i neprolazno nepodnošenje komunista koji ne vjeruju u Boga, Bože me oprosti, ponavljaće Vule.
Ljubav prema majci, naročito kako je počeo da stari, uzvisuje se do nivoa svetosti. Pri svakom pomenu Nje o či mu ovlažuju.
Jedino je treća privrženost, dinastiji Karađorđevića i Kralju Petru Drugom, imala uspone i padove, od fanatične odanosti do ljutnje. Fanatizam je trajao do dvanaestog septembra 1944. godine, do Kraljevog govora, koga je slušao u Africi. Bio je uvjeren u drugačiji ishod rata u Jugoslaviji. Povratak Kralja je bilo samo pitanje dana i časa, jer su Saveznici rat privodili u svoju korist, a Kralj je ratovao uz njih. Iza Govora je bio duboko potišten, kao i svi borci za Kraljevinu. Pa ipak, Kralj je kralj, Vule ga je volio i htio da vjeruje u Njega. Prelazio je preko Njegovih "nestašluka" više nego drugi ljudi odani Dinastiji. I onda kada je napustio suprugu i sina. Kraljica mu nije dala razvod, jer "kraljevi se ne razvode". On se otisnuo u Ameriku, susreo se i sprijateljio sa jednom gospođom srpskoga porjijekla i sa njom će prijateljovati petnaestak godina. Vulovo nerazumijevanje je veće od kako i Kralj živi Los Angelesu, njegovom propadanju svjedoči neposredno, a propadanjem Kralja gasi se i Vulova zvjezda.
Povod za najnovije razmišljanje i žaljenje je u vezi sa rečenom gospođom. Kralj Petar Drugi je umro u četrdesetsedmoj godini života, nakon dugih i teških bolesti, čak i sa tuđom jetrom u sebi. Gospođa mu je bila od velike pomoći u vrijeme bolesti, ali se nametnula u prvi plan oko ispolitizovane sahrane. Ona i Slobodna crkva na jednoj strani, a na drugoj porodica Karađorđevića, još jednom su, po samo Bog zna koji put podijelili srpski narod. Bilo je po njenom, sahranjen je pored prvog američkokanadskog episkopa Mardarija u hramu Sveti Sava u Libertivilu, a ne pored majke u Londonu kako je zahtijevala Njegova rodbina i evropski Srbi.
Umiranjem Kralja u Vulu se lomio dio ličnosti, definitivno je umrla nada povratka na Kraljevinu koja je iako nerealna u njemu ipak nalazila utočište. Nije bio među hiljadama Srba koji su hrlili iz čitavog svijeta na poslednji oproštaj sa Kraljem. Sve do jutros se pitao, je li to bila još jedna greška, do jutrošnjih novina iz kojih saznaje najnoviji, i za njegov um nedvojbeni moralni krah Karađorđevića. Kraljev najmlađi brat princ Andrej koji se već dva puta ženio, oženio se Gospođom. Ona je tim povodom uzela novo ime. Moralni krah je za Vula tim veći što je do poznanstva Gospođe i princa Andreja došlo na sahrani Kralja. Brata!? To je skrnavljenje koje više ne može da razumije, ali je to za Vula Yelicha i vlastiti poraz četrdesetogodišnje odanosti Dinastiji.
Umrla je Majka, umro je Kralj, ostao je vječiti Gospod Bog kojemu se Vule sve više predaje i moli. A moli se za svoje i Kachino zdravlje, kao i za zdravlje čitavog ljudskog Bratstva i slogu u njemu.
U Otadžbini komunisti vladaju čvrsto, kao što hobotnica čvrsto drži plijen na grudima, u spoljnjoj politici su postigli sve što jedna stabilna država može da postigne, a njihovi protivnici, među kojima je i Vule Yelich, stalno su gubili na snazi akcije, i definitivno su na političkoj margini. Godinama je sa bolom svjedočio gašenju te snage, a sada, kada je sve to nepovratno propalo, u njemu je došlo do mira, kao kad planinska žena isprti preteško breme i sjedne da se odmori. Iz dnevnih razmišljanja briše dio prošlosti, da bi nakon smirenih razgovora sa Kachom izgradio stav o novom načinu života.
U buduće, sve će posvetiti ljepotama življenja. Ljepote će planirati Kacha, a on će za to pribavljati novac. Te ljepote imaju da se naslanjaju na pravoslavlje, živjeće po kanonima srpske pravoslavne crkve, kao i do sada, a on i po kanonima istinskog masona. Iz njihovog doma je najurena politika.
Kao đače prvače kad se dokopa bukvara i počne da sriče prve riječi, i Vule Yelich je prionuo uz štiva koja uče kako se "pravi" novac. On je i mnogo ranije o tome imao neka saznanja i činio manje akcije. Bio je naumio da se time bavi ozbiljno, ali ga je crkvena politika omela i zavela, izgubio je vrijeme i novac, a već se pita da li je tamo više doprinio ili štetovao. Između crkveno-političkih naboja povremeno je uspijevao i da se vrati na "pravljenje" novca. Ima kuću, pristojnu ušteđevinu i zemljišta u Las Vegasu i Los Angelesu. Malo u odnosu na mogućnosti koje su mu se nudile. Tako razmišlja sada kad je u punom zamahu saznavanja o kretanju cijena roba i kapitala. "Pravljenje" novca u Americi je drska utakmica u kojoj pobjeđuju samo znalci svih aktuelnih strategija i taktika igre, uporni i istrajni igrači, hrabri ljudi, ali i samo oni koji su skloni visokim rizicima sa pokrićem. Pravila igre se svode na kupovinu i prodaju dvaju prostih papira, akcija i stokova.
Vule osjeća da ima kvalitete za tu igru, odlučan je i da je zaigra. Prodao je zemljište u Los Angelesu, i nakon petnaestak godina ulog udesetostručio. Prodao je zemljište i u Las Vegasu, i njega nakon dvadesetak godina udvadesetpetostručio. Uz ušteđevinu to je solidna podloga za igru u koju se upustio. Od sada Vulove glavne novine biće one koje prate kretanje cijena akcija na tržištu. Zaigrao je dinamičnu igru koja će ga sve više uvlačiti u svoje draži, a kako je iz nje sve očitije izvlačio zdrav novac, postaće njen dobrovoljni zatočenik.
U tom dobrovoljnom i čudno slatkom zatočeništvu Yelichi će provesti mnoge godine, u kojim se događaji imenuju "skok" i "pad". Oni će da rastu.
Godine i decenije protrčavale su kao da ih je neka sila iskuljavala i odvlačila, po Yeliche neosjetno, jer su živjeli u životnim ljepotama.
"Napravili" su željeni novac i objektivno postali bogati Amerikanci. Promijenili su dvadesetak lijepih automobila, vidjeli ljepote Amerike i Evrope, još dva puta bili u Vulovoj Ježevici i kušali mnoge druge životne draži.
U tom periodu su se zbili i nemili događaji. Pomrli su Kachini roditelji, Darinka i Dusan, umro je i otac Ljubo, ali se to događalo po narodnoj: "Bože po redu", pa su i to podnijeli na razuman način kao prirodno neumoljiv proces.
I u potpuno mirnom periodu života, kako ga nazivaju Yeilichi, u Vula je znao da grune, kao oštar kamen, bol neumirene savjesti.
Raskol!?
Da li je postupio hrišćanski? Da li je to bilo srpsko dostignuće kako je bio uvjeren onda, ili samo još jedno posrtanje kako mu se čini sada? Iako su te misli ponekad navirale nije želio da ih povjerava drugom, pa ni Kachi, dok ih sam ne dovede do kraja. Ali kraja nema, a nemir se sve snažnije nameće. Kad bi došlo do pomirenja dvaju srpskih crkava to bi bio kraj njegovih nesanih noći, tada bi sve sjelo na ravan mirne savjesti, jer nema drugih postupaka koji iskušavaju njegovu prošlost.
Raskolnik!?
Nije bogatstvo samo u novcu. Sada kad ga ima dovoljno zaključuje Vule, duša je nedohranjena i mori ga. Nema spokoja u raskolništvu, ono je u snažnom bočnom udaru na Srpstvo, savjest se buni u mrklim noćima i priziva nespokoj. Nema mirnog sna! Opet je na jednome od temeljnjih početaka svoga sopstva. Savjest priziva odgovornost za čin, i nabraja sve Vulove poduhvate u svijetu raskolnika, koji i nisu mali.
U stasavanju raskolništva unio je znatno više sebe nego je tamo pripadao dušom. Zašto? Zašto nije ostao dosljedan neutralnosti za koju se bio tako jasno opredijelio? Zašto je nagovarao druge, uvukao suprugu i njene roditelje? Zašto se stavljao na čelo raskolničke uprave, bio predsjednik Crkve u Arkadiji? Zašto je tako snažno i uporno veslao u pravcu koji je bio mutan i tada? Kralj!? Povukao ga je Kralj, to je neosporno. Ali zašto za bilo kim, pa i za Kraljem, ako ide stranputicom?
Kralj!
Kad god Vulove misli dođu na pomisao o Mladom Kralju Petru, u njemu mladalački zaigra srce i objavi se odanost Dinastiji. Kralj je propao činom kraja Rata. Vule se ožalostio poslije onog govora koga je slušao u Africi. Ljutio se onda, a sada zna da to nije govorio po svojoj pameti i srcu. Govor je rezultat odnosa snaga u tadašnjoj svjetskoj politici. Ona ga je bezdušno žrtvovala. Bio je to diktat Čerčila, Staljina i Ruzvelta. Kralj je propao kao bezazleno jagnje koje više nikad nije moglo da stasa. Propadao je i u poratnim godinama, propadao je svaki put kad se našao pred izazovom pada. Pa ipak, u Vulu je uporno preživljavala ljubav prema Dinastiji. I ne samo preživljavala, ta ljubav će doživjeti i uzlet, i to u godinama kada Kralj nije značio mnogo više od običnog američkog građanina srpskoga porijekla.
Tome su doprinjele lične osobine Petra Drugog Karađorđevića: kućna odgojenost, visoko obrazovanje i znanje, široka tolerancija, skromnost i pronicljivost, te spremnost na pozdrave i ćaskanja. Vule ga je, u građanskoj odori doživio kao umiljato siroče koje vole svi. A dobro je upoznao građanina Petra Karađorđevića, susretao ga je desetinama puta, pozdravljali su se kao vrli poznanici. Neki put se uključivao i u tjelesnu zaštitu, u vrijeme dok je Kralj putovao po Kaliforniji. Jedno od tih putovanja je stalno u svježem Vulovom sjećanju, i kad god pomisli na njega nasmije se glasno.
U Los Angelesu se okupilo desetak vrijednih srpskih momaka, bivših ratnika, odlučnih da obezbjeđuju Kraljevo putovanje u San Diego. Uz saznanje i odobrenje policije naoružali su se kao da stvarno čuvaju "pravog" suverena, i zadatak shvatili krajnje gardijski. Svečana kraljeva uniforma i blještava odlikovanja su poticala ushićenost pratilaca, naročito se to uočavalo na Radu koji je pod njenim dejstvom posrtao, i postao nesposoban da upravlja automobilom koga će voziti u koloni. A nametao se na zadnju poziciju, ona je najopasnija, ako se gine gine se od pozadi, govorio je i uvjeravao da je za Kralja spreman i poginuti.
Državna policija je predvodila kolonu i krčila put u saobraćaju. Vozilo se neobično velikom brzinom, koju ushićeni Rade nije mogao da prati sa sigurnošću pouzdanog vozača. Uočivši to svi su iz kolone motrili na njega, pribojavajući se nezgode. A ona se dogodila na neobičan način.
U jednoj oštroj krivini sa druma je sletio Radov automobil i nestao u jaruzi, da bi domalo izronio na put, na neobjašnjiv način, i nastavio vožnju na začelju kolone.
Kad su ulazili u San Diego, gdje je ograničenje trideset milja na sat, a kolona jurila sa ubistvenih osamdesetak i uznemiravala građane, za kolonom se otisnulo vozilo lokalne policije koje je zavijalo i nalagalo zaustavljanje. Zadnji, Rade, nije dozvoljavao prolaz, ta njegovo je "da Kralj ni skim ne dođe u kontakt". U jednom trenu su se našli uporedo, policajac i Rade, oba su spustili stakla i galamili. Budući da Rade ne zna engleski jezik, ni kako se kaže kralj, deračio se na policajca i izvikivao: "Kralj! Vidiš li da je kralj! Skloni se! Kralj! Kralj! Vidiš li da je kralj!?" A onda dao gas i još uvjerljivije preprečavao prestizanje kolone. Iz sporednih ulica su se priključivali i drugi policajci, i oni namjerni da sustignu i prestignu kolonu, da je zaustave, ali je Rade manevrisao ispred policijskih vozila, i po cijenu života "štitio" Kralja.
Na odredištu su se policije sastale i izgladile spor. Dok su se oni bavili sporom, članovi tjelesne pratnje su se okupljali oko Radovog automobila, zagledajući mu "rane", a Rade se ponosio činom sa policijom, kao da je zaista spasio Kraljevu glavu. Utvrdivši da je automobil u stanju neznatnih oštećenja, Rade je okrenuo priču na metal, počeo da se hvališe automobilom.
Bio je to jedan od rijetkih automobila koji se putem pneumatike mogao podizati i spuštati. Ušao je u automobil i spuštao ga i podizao. U to je grupi prišao i Kralj. Rade koji je inače sklon šali pokušao je da se našali i sad, šeretski će reći: "Vidi ga, Kralju, kako se diže. Diže li se tvoj?". Njegovo veličanstvo ne bi da primi šalu, ali to je samo Rade, pomisli, pa mu odvrati: "Ne kudi konja kojega jahao nisi", reče pa se obrati prvome do sebe: "Kako si Vule..."
Tako je započeo duži razgovor, u kome će se pričati i o Slobodnoj crkvi, koju je Kralj uzimao za gotovu stvar, pravilnu i jedino moguću pomoć svom Srpstvu. Ali tu je i Vulova neutralnost počela sa iskušenjem, prisjeća se Vule poslije mnogo godina.
Da, Vule Yelić je raskolnik zahvaljujući i Kraljevom uticaju. Zašto je raskolništvo trebalo Njemu? Zaista, zašto?, Vule se pita sa dovoljne vremenske udaljenosti. Da li je to bila samo borba protiv komunista, u cilju spašavanja srpskog naroda kako je govorio Kralj, ili je tu bilo i drugih ciljeva? koje Vule ni danas ne može da prepozna. Koji bi motiv mogao preovladati u Njegovoj glavi, da se bori za cijepanje srpske crkve, odnosno, formiranje nove crkve u dijelu srpskog naroda? Ne, to nikako nije moglo pomoći Srbe u Jugoslaviji, Vulu je to sada jasno, a Kralju je to i onda moralo biti poznato, jer je imao više mogućnosti da se o tome obavjesti.
Ogrešenja episkopa Dionisija su jasna, zakleo se Crkvi na vjernost i poslušnost, a njene odluke nije poštovao ni sprovodio.
Mnogo se toga u ono vrijeme zbivalo oko episkopa Dionisija, a što tada Vule Yelić i većina vjernika nije znala. Nije znala da ga Sveti sinod "odlučuje od sveštenstva i razrešava od uprave Eparhije, dok se njegova krivica konačno ne izvidi i ne presudi". Nije predao dužnost. Latio se političkih sredstava, pisao je: "Predaću ovu dužnost eparhijskog Arhijereja svome narodu, koji me je pre dvadeset tri godine i primio". Zaista se ponio čudno, nakon vremenske distance razmišlja Vule Yelić i pita, kako to vladika može predati narodu vladičanstvo, a ne nadležnom Svetom arhijerejskom saboru koji ga je i izabrao za vladiku.
Vjernicima u Americi se govorilo sve protiv Patrijaršije i njenih organa: "Danas stoji pod komunističkim režimom sa kojim mora da sarađuje pa čak možda i naredbe prima. To bi značilo, da bi, ako bi se ovo usvojilo, Titov režim bio u mogućnosti da slobodnim američkim Srbima —građanima Amerike —naturi svoje komunističko gledište makar i protiv njihove volje. Prosto rečeno, naša bi Eparhija u tom slučaju postala komunistička kancelarija za preobraćanje vjernika Svetoga Save u pristalice Marksa i Lenjina". A Vulu Yeliću su ti argumenti tada bili vrlo logični, i on se zaista plašio za srpsku pravoslavnu crkvu. Prihvatao je bojazan: "Mi u ovome slučaju ne možemo i nećemo primiti diktat Arhijerejskog sabora, jer pošto je pod pritiskom, ko nam garantuje da komunisti neće poslati svoga čovjeka, koji će raditi za račun Komunističke partije". Episkop Dionisije se stavio na branik srpstva od komunista, a Vulu Yeliću je tu uvijek bilo mjesto, pa je njegove riječi potpuno prihvatao: "To ne smije slobodna srpska emigracija da dozvoli, i neće. I Srpska crkva u slobodnom svijetu ne smije to dozvoliti, i neće. Sigurno neće, dok sam ja na njenom čelu u ime Boga i Svetoga Save". Tada Vule nije uočio sve finese ove Dionisijeve izjave, koju ponovo čita u "Slobodi" od 30. maja 1963. godine i uočava, da se on još tada, samozvano, ponašao i predstavljao kao šef svih srpskih vjernika izvan Jugoslavije, što niti je bio niti može biti. Otrgao se od Mati crkve i vinuo nad neupućene vjernike: "Prema tome, ne priznajem ni diobu naše Eparhije, ni dosuđenu mi kaznu... Pozivam svekoliko američko i kanadsko Srpstvo, sveštenstvo i crkveno-školske opštine da se rješenje Svetog arhijerejskog sabora i sinoda kao nepravilno i nezakonito odbaci". A samo nekoliko dana prije ovih izjava episkop Dionisije je potpisao i ovu odluku: "Članovi Svešteničkog udruženja odbijaju sve sugestije, ma sa koje strane one dolazile, o ma kakvim autonomijama naše Crkve u Americi i Kanadi, koje se automatski isključuju zvaničnim stavom i sveštenstva i Eparhije o jedinstvu Crkve..."
U tih nekoliko dana maja i aprila 1963. episkop Dionisije se napotpisivao toliko suprotnih izjava, da sa ove vremenske distance, Vule Yelić, nikako ne može da ih objasni: "Cio Eparhijski upravni odbor na čelu sa episkopom Dionisijem jednodušno i definitivno stoji za duhovno, jerarhijsko i kanonsko jedinstvo sa našom svetom Crkvom u Jugoslaviji... Najodlučnije odbijamo i osuđujemo sve zlonamjerne pretpostavke i neosnovana tvrđenja, data o razaranju jedinstva naše svete Crkve, kao i bezobzirne napade na crkvena i jerarhijska tijela i ličnosti ove Eparhije". Sve ovo episkop Dionisije potpisuje, a nama, neupućenim vjernicima, prisjeća se Vule Yelić, govori o nužnosti izdvajanja iz mati Crkve. A o patrijarhu Germanu izgovoreno je sve najgore, Dionisije ga je uporedio sa jeretikom, a Vule sada čita nekadašnju Dionisijevu izjavu: "I tako, rješio je Duh Sveti i Izborni Sabor SPC, da na stolicu srpskih patrijarha dođe episkop Žički German, neosporno veoma sposoban i darovit čovjek, aktivan i pun svake vrline".
Vule Yelić je opsjednut činom Raskola, savjest ga progoni, ne da mu da bude sretan i spokojan, ne toliko zbog toga što je raskolnik, jer to je postao u najboljoj namjeri i u uvjerenju koje je stekao po informacijama koje je imao tada, savjest ga progoni zbog ličnog doprinosa u svemu tome. Kolebanje je počelo vrlo brzo, možda čak i prije zvanične podjele, jer je i tada bilo ljudi koji su govorili i pisali drugačije, i koji su u Vulu zazivali dublje promisli, kao što je Dr Đoko Slijepčević: "Zloupotrebljavajući svoj položaj i zvanje koje je nosio, vladika Dionisije je zbunjivao, i još uvijek zbunjuje, zavodio i obmanjivao one među nama koji, ne svojom krivicom, znaju malo, ili nimalo, o pravoj, crkveno-pravnoj, pozadini slučaja vladike Dionisija, o prirodi i težini njegovih ogrešenja prema Crkvi, kojoj je dugovao poslušnost".
Raskolništvo je zajahalo Vulove misli i savjest. Tamo nije bilo njegovo mjesto, uvjeren je da je napravio grešku, siguran je da je čin bio na štetu srpskog naroda, i zbog toga on pati sada. U razbijanje srpskog naroda se umješao aktivno, svoju grešku shvata kao grešku iz nehata, ali kad je već došao do spoznaje o grešci, sada, u cilju smirivanja savjesti, dužnost mu je da se aktivno uključi u popravljanje stanja, da se vrati u Mati crkvu, i da radi na pomirenju.
Savjest je neumoljiva čovjekova pratilja i uporna hraniteljka nesna. Pod njenom prisilom još jednom se latio omrznute politike, i još jednom zaveslao u nemirnim vodama. Prvi zaveslaji su učinjeni u svojoj crkvi, Samostalnoj srpskoj crkvi, gdje su vode naročito uzburkane. Odvažio se da potraži istomišljenike.
Iznenadio se brojem članova koji razmišljaju na njegov način, i zatekao ih podosta koji se već ozbiljno kolebaju. Kad su razgovori poprimili šire razmjere, na površinu je sve jasnije isplivavalo opšte rješenje koje je vodilo ka mudrom putu izmirenja.
Ovakvo raspoloženje je zahvatalo sve srpsko pravoslavne vjernike u Americi, kako one koji su za to od početka, i koji su ostali vjerni Srpskoj Crkvi, tako, evo, sada, i one iz Samostalne Srpske Crkve. U svim crkveno-školskim opštinama Slobodne srpske crkve dolazi do oštre polarizacije, novih svađa.
U arkadijskoj crkvi je ta polarizacija postala vrlo oštra i bolna. Rodila se još jedna podjela, do zajedničkog dogovora ne može da se dođe, jer srpska braća po vjeri, još jednom, ne mogu da se mole Bogu jedan uz drugog. Ovo je Vulu Yelichu treći put da se izjašnjava o podjeli vjernika, ali i gotovo svim članovima crkve u Arkadiji. Prethodna dva puta se izjasnio tamo gdje je bila manjina, pa je oba puta morao napustiti hram i raditi na podizanju nove bogomolje. I ovoga puta je na strani manjine, nedvosmisleno se za to opredijelio i izjasnio, ali na sreću nije i po treći put morao da radi na gradnji novog hrama, jer ga je, raširenih ruka ponovo unjedrila crkveno-školska opština Saint Steven's Serbian Ortodox Cathedral u Alhambri. Sa suzom u oku vratio joj se nakon šesnaest godina izbivanja.
Činom povratka iz raskolništva Vule Yelich nije smirio savjest ni do stepena u koji se uzdao. Uspokojiće je samo izmirenje. Zbog toga se angažuje na sve načine. Uvjeren je da su raskol učinile dvije politike, dvojice crkvenih veledostojnika, patrijarh German i episkop Dionisije, pa i do izmirenja može doći samo ako se izmire politike, konkretno ta dva čovjeka. Vule neće štediti ni sebe ni svoj novac, da takav tok stvari podupre. Pokušaće da se susretne sa obojicom, da sa njima prokrči već zarasle puteve ka slozi. Do episkopa Dionisija je utabaniji put, i kraći. Hoće li još jednom moći prekoračiti prag srpske patrijaršije? Pokušaće. Pismom se obraća Patrijarhu, moli prijem.
Patrijaršija mu i po drugi put širom otvara beogradske kapije.
Patrijarh German na Vula ostavlja snažniji utisak nego se i nadao. Sve što je govorio bilo je potpuno potkrijepljeno istinama, pa i ono što Vule do tada nije mogao da prihvati, saradnja sa komunističkom vlašću. Jer Crkva u Jugoslaviji, htjela to ona ili ne, priznala ili ne, voljela ili ne, nužno ovisi o zakonima te vlasti, pa ako razgovara s njom, bar nekoliko, može uticati i na prijedloge zakona koji se tiču Crkve. To je crkvena realnost u Jugoslaviji, to bi morali da shvate i srpski vjernici u Americi koji taj problem nemaju, jer je tamošnja vlast naklonjena crkvenom životu, objašnjavala je Njegova Svetost.
Vula je razgovor u Patrijaršiji iznenadio i visokim stepenom izražene voljnosti za ustupke prema vjernicima i njihovim vjeroučiteljima u Slobodnoj crkvi, jer je američkim vjernicima, uporno, govoren krajnje nepomirljiv stav Patrijarha. I ova posjeta, mada ograničena Vulovim mogućnostima da utiče na ukupnost ponašanja Slobodne srpske crkve, bila je kamičak u mozaiku buduće slike pomirenja.
Dolaskom patrijarha Pavla došlo je i do izmirenja. U Vulu je nestala i poslednja pukotina zapitanosti, da li je u životu uvijek postupao hrišćanski. I više nego prije, duhovno i praktičnim akcijama, veže se za tradiciju života vjernika članova Crkve u Alhambri, koja je na najvišem stepenu hrišćanstva, a on je po svom opredjeljenju uvijek bio i ostao njen sljedbenik.
Vratili su se mirni snovi, a porodica Yelich više nije imala ni jedno nedorečeno pitanje, nastavila je da živi u mirnim vodama duhovnog života, zaštićenim bedemima visokog standarda.
Ništa ljudskom umu nije toliko nepoznato i neshvaćeno kao što je čudesna pojava koju ne umijemo vjerno imenovati, a nazivamo je prosto ljudski život. Yelichi su već u godinama kada te misli nadolaze.
Oko toga pojma djeca imaju saznanja i predstave koja su najbliža vizijama Stvoritelja, život se sastoji od dva čina, rađanja i beskrajno maštovitog života.
Ljudi srednje dobi u pojmu života shvataju godine praktičnog življenja koje završava smrću.
Kod ljudi koji tek počinju bremeniti teret starosti, život poprima novo značenje, u srži mu je smrt. O pojmu Smrti formiraju se do tad neslućene zamisli, koje kao klatno njihaju između pojmova vječite životne svjetlosti i potpunog mračnog bezdna.
U svakom slučaju svaki živi rob prođe kroz tu fazu kušnje, koju neki nazivaju i strah od smrti. Sretnici, obično su to nepotvoreni vjernici, u toj fazi se zadrže samo koliko je ljudski nužno, da bi neki drugi ljudi tamo ostali premnogo i završili kao zarobljenici straha od smrti.
Kacha i Vule su iz sretne grupe, oni smrt shvataju kao prirodan i Bogom dan dio života, sa naglaskom na Dio Života, pa su o tom činu razgovarali blaženo mirni. Dogovorili su da im je vrijeme da kupe zemljište u groblju i sačine porodičnu grobnicu.
Shvaćenu samo kao građevinski poduhvat Yelichi su napravili grobnicu na nivou ostalih spomenika u srpsko pravoslavnom groblju kod stare crkve Svetog Save. Na spomeniku su utisnuti i simboli Vulove vjere, pravoslavlja i masonstva, krst i unakrs građevinskog šestara i ugaonika. Tim činom su završili svoje oko Smrti, a sve ostalo je u Njegovoj moći. Yelichi su nakon ovoga čina na nov nači sretni.
Upitan o životu nakon smrti Vule odgovara da je smrt granica života ovdašnjeg i tamošnjeg. Ovdašnji je životna epizoda, kušnja kroz koju nas propušta Bog na putu ka vječnosti. Na ponovljeno pitanje koliko je siguran u život bez vremenskog ograničenja, nedvosmislen je:
—Da nije onog drugog, beskonačnog, netjelesnog i bogoumilnog života ovaj ne bi ni vrijedilo živjeti.