Majska vrućina se obrušila na Los Angeles, naročito na kotlinu Pasadene u kojoj prizivam starokrajske hladovine, vrbake Neretve, Bune i Bunice. Hoću li više ikad moći tamo, pitam se nostalgično i lelujam na mislima daljina.
Zvoni telefon!
Iz Alhabre se javlja Vule Yelich, pita za zdravlje i poziva na partiju šaha.
Zatekao sam ga, kao i obično, u invalidskim kolicima za radnim stolom nad hrpom papira. "Pravi" novac. U lijevoj ruci je jlist papira, jedan stok, a desnom rukom prebire po hrpi, i utvrđuje vjerovatnoću trenda toga stoka, da bi ga odložio u kutiju "raste" ili "pada", što će biti nalog brokeru Jou u "Merllyn Lynchu" da stok kupi ili proda. Nadnio sam se nad duboko zamišljenu glavu u namjeri da "kradem" zanat.
—Postavi šah. Sad ću ja —kaza nakon što osjeti moj dah i nakon što me pozdravi.
—Da li si imao neki veliki gubitak ili dobit? —upitao sam.
—Ne! —kaza, zamisli se, nasmija i nastavi —Bilo je to davno. Da sam kupio stok za pet hiljada dolara ubrzo bi na njemu zaradio dva miliona. Imao sam novac i značio mi je mnogo, i više od moje godišnje plate. Dvoumio sam da kupim stok ili novac potrošim u prvi odlazak u Stari kraj.
U to vrijeme kompanija Milana Panića je posrtala. Njegove akcije su padale sa stotinu dolara, i baš u tom času su se spustile na svega dvadeset i pet centi. Srpski lobbysti su nagovarali da kupujemo te stokove. Panić će ubrzo da proizvede lijek koji će obogatiti njegovu kompaniju. Ti stokovi će imati vrtoglav skok, tvrdili su.
U to vrijeme je bilo mnogo laži oko stanja kompanija i trendova stokova, mnogi su zbog toga izgubili ogroman novac. I u ovom slučaju sam se plašio toga. I nisam kupio.
—A Panić uspio? —pretpostavih.
—Naglo! —kaza Vule i objasni —Za dvije godine Panićevi stokovi su porasli za četrdeset hiljada posto. Da sam ih kupio i zaradio dva miliona dolara, to je sadašnjih desetak, bio bih već tada bogat Amerikanac.
Gospođa Ljubica se javi iz kuhinje, prekinu naš razgovor, izvinjavajući se zbog zauzetosti. Ona će da se priključiti čim skuva kafu, a usput nabraja šta je sve spremila i sprema za sutrašnji praznik, osamdeseti Vulov rođendan.
Uz šah postavljen za igru, sjedim na terasi i posmatram Alhambru sa visine. Prvo gdje pogled otprhne je brežuljak i na njemu biser-crkva Sveti Stevan Prvovjenčani. Panorama grada je sazdana od prelijepih višebojnih blokova, kao kod arabeske najvještije sredozemske tkalje. Uživam u zelenilu bulevara Poplar, pa se prisjećam da je zbog ovih ljepota, prije četrdeset dvije godine, Vule Yelich donio odluku da ovdje pravi kuću za stare dane. Kuću i ovu terasu. Bio je dalekovid.
—Kako izgleda Alhambra sa visine?! —Prenu me Vule, koji se uz pomoć supruge Ljubice iskobeljava iz kolica i sjeda na stolicu, koju sam ranije postavio preko puta moje.
—Ovdje je, zaista, prelijepo za odmor —odgovorih još pod dojmom malopređašnjih prisjećanja.
—Svako poslijepodne Ljubica i ja ovdje sjedamo i ostajemo duboko u noć, i "sa visine gledamo Alhambru" —voli da ponavlja ove riječi koje sam davno izgovorio a njemu se to dopalo, pa ih ponavlja u svakoj prilici, da se našali. Onda je nastavio uozbiljivši glas —Nije nam dosadno. Svaki dan otkrijemo po nešto u Alhambri što nismo vidjeli prije.
—Šta osobito voliš da gledaš —upitah, očekujući odgovor na pitanja koja su mi se nametala u ovakvim prilikama. Vule zna da se zagleda niz Alhambru i odluta mislima. Šta mu tako snažno zaokuplja misli?, pitao sam se gledajući kud i on.
—Ptice! —spremno dočeka pitanje. —Ptice su slobodne i vesele zbog toga. Kad god vidim pticu u letu sretan sam. Možda je u vezi sa mojim ropstvom, bijegom, emigracijom i žudnjom za Starim krajom, ne znam. Podsjećaju me i na jedan događaj —reče i zastade. U očima zalelujaše dvije suze. Obrisa ih, nastavi.
—Kad sam odavde prvi put otišao u moje selo, Ježevicu, volio sam da šetam po pašnjacima. Jednom prilikom me užasnuo prizor u kukuruzištu brata Siniše. Svraka svezana za nogu i za kolac. Stravično je zapomagala leteći u kružnici prečnika dva metra. Slika me užasnula.
Svrake i vrane su nanosile znatnu štetu Sinišovom kukuruzu, pa je njegova supruga izlaz našla u zaplašivanju pomoću ove nesretne ptice.
Odriješio sam svraku i omogućio joj slobodu. Vinula se gotovo u vertikalan let. Kad je postigla visinu od stotinjak metara, zaustavila se, okrenula se prema meni i glasno doviknula HVALA. Da, baš tako je rekla.
Tu sliku nikad neću zaboraviti. Ove ptice, svaki dan, podsjećaju me na svraku iz Ježevice, a Ježevica na mladost, zdravlje i slobodu.
—A šah?! —zaskočih ga i nastavih ono što kažem svaki put prije započinjanja prve partije —Jesi li napredovao?
—Da, ja sam uz Ljubicu perspektivan —kaza sa pola zbilje i šale, pa ozbiljno nastavi — Zdraviji sam i jesam napredovao.
—Od kako si mladoženja?! —Nastavljam šaljivo.
—Bolji sam od kako je Ljubica uz mene. Bolji! Danas ćemo probati bez "fore" —kaza, protegnu se, pa figuru topa postavi na šahovsko polje, a ja sam je bio izdvojio, kao "topa fore" kako smo igrali zadnjih mjeseci.
Prije godinu i po dana, kada sam tek počeo da igram sa Vulom, bili smo podjednaki igrači. Ubrzo je, po naletu boleština, prije svega Parkisona, osjetno padao sa kvalitetom igre. Slijedio je "konj fore", pa "top fore", pa "top i konj" fore, i na tome smo se zadržali nekoliko mjeseci i sa podjednakim uspjehom nadigravali. Onda je naišla faza i serija njegovih pobjeda, pa smo "foru" smanjivali, a evo danas, tako se osjeća Vule Yelich uz svoju Ljubicu, kako neizostavno dodaje, da je čio i sposoban da igra dobro kao i prije godinu i po dana.
—Dobro mladoženja —nastavljam da ga peckam, a on se ne ljuti zbog toga. I godi mu uz tonove šahofskih figura, voli moje začkoljice, osmjehuje se na njih, i dođu mu kao meraklijama meza uz piće. Nastavljam s njima.
—Osim što najviše voliš od mene dobiti partiju šaha, šta na osamdeseti rođendan još najviše voliš?
—Volim, da što duže, sa Ljubicom, sa visine gledam Alhambru —kaza, osmjehnu se, jednim migom podiže desnu i spusti lijevu obrvu, pa me ubode vragolastim pogledom i doda —Ovu partiju šaha ću dobiti svakako.
—E, pa, moj Vule Yeliću, ne možeš odjednom dobiti dvoje najviše. Ova partija šaha je moja, a tebi od najviše preostaje da sa Ljubicom sa visine gledaš Alhambru —uzvratio sam te povukao prvi potez.
Između povlačenja poteza vodimo razgovor u povodu osamdesetog rođendana. Tri su bolesti koje ga muče, žali se Vule.
Osamdeset godina!, iščuđava im se kao da su nenadano pale s neba, kao da nisu pristizale polako jedna za drugom. Ostario!, to mu je još neočekivanije, čudnije, govori i istinski se iščuđuje. Kao da ne prepoznaje svoje tijelo, posebno mu se to događa sa kožom, pojašnjava. Na njoj, gdje god zaviri, iznenadi ga mladež, pjega ili bradavica, a on niti zna otkada su niti zbog čega su. Jednom se iznenadio kad je ugledao mladež pod koljenom, prisjeća se i kazuje, velik mladež, on svakako nije mogao nastati u jednom danu, nastajao je godinama, ali ga Vule nije primjećivao. Tako i boleštine, zdrav si, ili misliš da si zdrav, a onda, najednom, skole te i ophrvu. I onda ti kažu da si star, da ti je osamdeset godina, i da ništa nije kako je bilo. Nad tim se čovjek zamisli, odustane iza prvog pokušaja da što promjeni, te se pomiri i nespokojno prihvati, ostarilo se.
Ostarilo se!
Ljekari Vulu predlažu tri operacije. Sa teškom nakanom se opredjelio za operaciju kile. To je obavio prije desetak dana. Operacija je bila veoma-veoma bezbolna i uspješna. Ona je njegovo opšte stanje znatno pomogla, pa je zbog toga sretan.
Pošavši u bolnicu odavao je utisak do smrti preplašenog čovjeka. I bio je ustravljen. Pet-šest sati poslije operacije sjedio sam uz njega, šalili smo se i na račun jutrošnjeg straha. Znajući da je nepokolebljivo religiozan, i da je isto tako uvjeren u onaj sretniji život nakon smrti, bio sam radoznao, želio sam da proniknem u taj dio njegovih misli u vrijeme koje po njega nije svakodnevno. Započeo sam:
- Ti nepokolebljivo vjeruješ u život posle smrti, vječit život u raju!?
—Svakako! Nepokolebljivo! Ovaj ne bi vrijedilo živjeti da nije onog —odgovorio je sa svom ozbiljnošću svoga uma.
—Rekao si mi, nekom prilikom, da jedva čekaš kad ćeš u onaj život —želio sam da mu zazovem i misli iz svakidašnjeg života.
—To je istina. Znam, rekao sam ono što mislim i vjerujem —uvjerljivosti nije ostavljao alternative.
—Jutros, pred operaciju, posmatrao sam te, bio si veoma uplašen —nastavio sam svoju nakanu.
—Da! Bilo me je mnogo strah —saglasi se.
—Zašto strah, iako si mislio da je bio, moguće, put ka vječnom životu?
—Neka me još malo ovdje. Neka me još malo ovdje sa Ljubicom —kaza, nasmija se, nakon što je poduže otćutao po postavljenom pitanju. Opet se zamislio, opet nasmijao i opet me pogledao uz osmijeh, te dodao:
—Neka me još malo ovdje.
Ta, tek mi je osamdesetprva.