Vladimir Nazor: Albus Kralj
Pet stoljeća hrvatske književnosti. Vladimir Nazor II
Zagreb, 1965 (pp. 68-84)

Tiho je more kako kal,
Na njen se vozi zlata plav;
Va zlatoj plavi Albus kralj
I š njime mnoga gospoda.
Gospoda viće činjahu:
Čija ja gora najgušća?
Čija je ljuba najlipša?

Istarska narodna pjesma

I

Bio davno neki kralj koji je vladao moguć i silan na sinjemu moru. Stotinu je otoka, rasijanih po valovima, strepilo pod njegovom rukom. Potopio je brodove neprijateljske i sažgao je gusarske lađe. Zadavio je morskoga zmaja što su ga otočani morali od pamtivijeka pitati ljudskim mesom.

Grad mu se dizao na brijegu pokraj mora. Gradio ga devet godina. Temelji gradski bijahu od granita iskopanog na dnu morskome, zidovi od klisura, pragovi od mramora iz dubokih kamenoloma. I kralj udari na svoj grad dvoja vrata. Ona prema istoku kroz koja ulazi dan bila su od zlata, a ona prema zapadu kroz koja se noć šulja bila su od mjedi. Jata galebova letjela su i kričala od zore do mraka okolo kule iz koje je kralj gledao tri puta na dan je li sve mirno i pokorno u njegovu gradu.

Jednog jutra urani kralj Albus pa se pope na kulu. Zlatna su gradska vrata bila još zatvorena. Mračak je još ležao na moru. Obavijao je klisure poput sive mreže i držao se krošanja u šumama nalik na crno pahuljavo inje. Kralj je čekao da pučina sine tamo na istočnoj morskoj međi, da zazveče zlatna vrata, te prva sunčana zraka uđe u grad i sunce pozlati sve njegove otoke.

Albus pogleda prema sjeveru. Daleko preko mora vidje gdje se na kopnu uspinje do neba rub visoke planine. Tri jutarnje zvijezde silazile polako na gorski vrh. Vrhunac se sve više sjao, dok je sve naokolo i ispod njega ležalo jošte u tami. Prvi tračak sunca koje je još bilo pod zrenikom udari u onaj vrh. Onda Albus vidje da je vrhunac gorski nalik na golemo mramorno prijestolje. Tri se jutarnje zvijezde spuštahu na nj kao da hoće nekoga ondje okruniti svojim posljednjim tracima.

Rijeka svjetlosti zapljuska gorski vrh pa se poče točiti niz klance. Sunčeva krv zastruji planinskim žilama, poplavi gorske bokove i proteče prema moru. Sunce granu stoprv sada na pučini, i njegov sjaj zastre kopno i planinu.

Kralj ne ču kako su zazvečala gradska vrata, i ne vidje kako je sunce obasjalo otoke. Obrve su mu sada kao dva pramena magle. Njegovo je lice mrko kao noć. Zar je sve to ugledao baš na onome tamnom kopnu o kojemu je samo s prezirom rijetko kada mislio? Je li zbilja tamo planina koju sunce ljubi u čelo prije negoli obasja sve gore na njegovim otocima? Ima li još što lijepo na zemlji a da nije njegovo?

Albus zapovjedi da se išibaju stražari istočnih vrata jer su ih jutros kasno otvorili. On će pak sam glavom dočekati uveče noć pred vratima od mjedi.

I kada sunce uroni daleko pred gradom u more, stajao je Albus na mjedenom pragu. Htio je zapriječiti noći ulazak u grad. Htio je da mu sunce uveče vrati ono što mu bijaše ujutro za nekoliko trenutaka uskratilo. On ne vidje noći, ali osjeti kako ona lagano kroči morem i pijeskom prema njemu. Gledao je na jedva uznemirenoj vodi mrežaste brazde njezinih koprena. Iz njih su tonule u more prve večernje zvijezde. Razabirao je šum njenih haljina u mrmoru valova. Kada sjena panu na mjedeni prag, kralj se ukloni i pusti je da prođe. Ona se nečujno i polagano pope na kulu. Stane i pokri svojim krilima grad, more i otoke.

Kralj je stajao na pragu i opet vidje - u zadnji trenutak - što dosad ne bijaše nikada ugledao. Neka ravnica na najzadnjem rubu kopna zlatila se u zrakama već zapalog sunca. Usjevi se talasali na poljanama. Niz brežuljke na rtu silazilo nešto gusto i bijelo - rijeka puna pjene ili krdo ovaca - pa se razlijevalo po igalu i ulazilo u more koje se crvenjelo kao krv. Veliko slavlje slavilo je tamno sunce na umoru i lijepa zemlja u prvome času odmora svoga. - Kralj je gledao. Kada se s visoke kule spustiše i na njegove oči krila noći pred zjenama su mu jošte treptjeli pramenovi bijelih i mudrih odsjeva.

One su noći jaukali pod šibama stražari mjededih vrata. Kralj ih je kažnjavao što su prije vremena pustili danas prvu tamu u njegov grad.

Sutradan naredi kralj da se pokupi sve zlato po otocima. Njime će napraviti lađu kakve još nitko ne vidje. Oboja gradska vrata zapovjedi da se odmah zatvore.

I grad se prometnu onog časa u mračnu pećinu gdje se okotio i naglo raste strahovit zmaj.

II

More je tiho kao jezero. Po njemu plove do tri brodovlja. Jedno je krenulo iz luke pod morskim gradom na otoku, drugo iz draga pod planinom na kopnu, a treća iz zatona okružena poljanama gdje se lelujaju na suncu usjevi. Sastaju se na pučini između otoka i kopna. Prave širok kolobar okovanih, sjajnih kljunova i bijelih jedara oko lađe što se sva blista zlatom i biserom.

Albus je kalj pozvao na ročište oba gospodara kopna da ih upozna i pogosti. Dva su se lijepa broda primakla zlatnoj lađi pa se zagrlila s njome kukama i mostovima. Od triju paluba bude jedna. Na palubi su stolovi, a okolo stolova kraljevi i junaci.

Sunce se penje u visinu, pa naginje k zapadu. Prsten se lađa još uvijek bijeli na pučini, čuvajući u sredini onaj trolistak od kojega se jedan list blista i sja sve jače. Ore se usklici i pjesme. Valovi šume i zibaju lagano brodove na kojima zuje konopi i lepršaju barjaci. Iz utrobe Albusove lađe nose robovi biser, zlato i srebro, pa ga gomilaju na palubi. Ropkinje, nakićene grivnama i đerdanima, leže pred gospodarevim nogama. Hrpa zastava otetih neprijateljima diže se na krmi iza kralja.

I Albus ustaje i govori:

- Blago onima za koje nijesam do sada znao! Osvojio sam sva mora kojima sam brodio, sve zemlje na koje sam se namjerio. Opljačkao sam cio svijet da uznesem svoje otoke i uzveličam sebe samoga. Sve je u prah palo pred mojim nogama. Ja živim u svome dvoru, ali sam kao lav u pustinji, inokosan kao zmaj u pećini. Okrutnost i Lukavstvo čuvaju moje prijestolje. Snaga vodi moje borce, a Strah upravlja mojim otocima. Ja sam porod Lava i Pantere: nema kosti što je ne bih smrskao zubima nema kože što je ne bih razdro noktima. Ja hoću da je moje sve lijepo što ugledam. No srce moje ne prianja ni za što, pa ni za ono oko čega sam se dugo mučio. Jednoga ću dana porušiti grad sa dvojim vratima i potopit ću ovu lađu od zlata. Ponor sam koji sve guta a da se ne nasiti. Zvijer sam koja sve progoni i kolje - ali ne mogu da naiđem na žrtvu što će posljednjim jaukom ili pogledom svojim baciti u moju dušu čudotvornu klicu milosti. Kraljevi, vi ste silni i gordi kao i ja, pa mi kažite: što može da nasiti vašu oholost i raznježi dušu vašu?

A kralj jedan odgovara:

- Albuse, tvoj je ponor velik, ali sve ono što u nj bacaš nevoljno je i sićušno. Tvoji otoci su osamljeni grebeni, tvoje su lađe ljuske orahove, tvoj je grad puževlja kučica, tvoji su vojnici i galeoti raci morski. Kako da nasitiš time oholost svoju? Što si osvojio? Koga si pobijedio? Ima nešto čime sam ponosan i sretan. Ima gora što je kao golema žena: rađa divove, vile i zvjerad, a sunce je svaki dan kruni na uzvišenu tronu. Ima gora kakve ti nemaš, a ta je gora moja. Svi joj vele: "Planino!"; ja je zovem: "Kraljice!" U kraljice je Učke do sedam plašteva kojima se ogrće na svome prijestolju. I prva je azdija zelena kao smaragd. Nakićena je ranim jutrom biser-rosom, našarana cvijećem preko dana, a prevučena plavičastom koprenom kada ono sunce zapada u sutonu proljetnog dana. Drugume plaštu ne sižu skutovi do rijeka u dolini prema zapadu, niti mu se donje rese moče u morskome valu - ogrće ga kraljica u zimske dane, za burom i olujom, a bijel je kao mlijeko, čist i svjetlucav kao alem-kamen. Jedna je azdija od čista srebra. Njom se Učka blista za ljetne noći dok s visoka gleda kako se bljeskuta šljunak na igalu drage, i trepeće pučina, i bijele se gore, obasjane uštapovim zrakama. U tmurnim zimskim danima zavija se sivom kabanicom. Onda ona tutnji s visa, puši se parama, maglom i oblacima, kao vulkan. A kad se gasi proljetni danak, ponosna kraljica baca na sebe grimizan plašt i sija kao vatra na svome tronu. Ali jesen kada zamiriše krajem, kad lješnjak počne da žuti, jesen da blijedi, kurika da modri, drijen da crveni, onda moja gora kazuje moru, nebu i zemlji svoj najljepši plašt, čudo kabanicu, kolastu azdiju svoju, u kojoj se zlati i bliješti motreći se u morskim valovima. - To ti je, Albuse, ono čime ja punim duboki ponor ohole duše svoje.

A drugi kralj progovara:

- Albuse, tvoje su ropkinje puke sluškinje, tvoj je biser sušti šuškor. Ja sam kralj pašnjaka, usjeva, stoke i rijeka. Vino i malvazija teče po mojem kraljevstvu. Smokve i grožđe zru na brežuljcima. Stada pasu danju po dolinama i kupaju se uveče u vodama zatona. Moje je kraljevstvo kao bašča. U njemu je zemlja podatna rodila cvijet nad cvjetovima, mladu ženu moju. Na glavi joj se blista klasje, u očima joj cvjeta lan, na usnama joj se crvenl šipak, a u njedrima joj mirišu dunje. U šaptu joj grlica guče; u pjesmi joj potok žubori; u hihotu joj biser zveči. Ona je neprestano vrelo radosti i milinja. U mojem je dvoru postelja visoka i prostrana. Dvadeset je tesara oborilo u šumi uz rijeku osam hrastova da isijeku i ispile zlatnim sjekirama i srebrnim pilama daske i balvare. I digli su ložnicu koja je nalik na prijestolje, i udariše u nju zlatne eksere. Čobani su okupali u potoku dvadeset stada i ostrigli vunu za dušeke i blazine. Vojska je drndara razbijala jarinu; jata su djevojaka uoči moga pira gargala vunu gargačama od zlata. Na dvadeset se usjeva lelujao lan kojim je stotinu švelja sašilo ponjave široke kao polje, bijele kao snijeg i prokađene trmom i kaduljom s dvanaest bregova. Nad posteljom je nebo od svile sa zavjesama od skerleta i resama od baršuna. - Albuse, kada se na toj postelji pruži mlada kraljica Mirna, onda pod svakom hrastovom nogom počne ključati vrelo iz kojega teče med i mlijeko; latice se ruža trune s neba i roj se leptira prosipa po zavjesima. Kralju, svaki je njezin pogled milošta što u meni ukroćuje divlju zvijer. Svaka je njena riječ sjeme iz kojega mi niče sreća i mir.

Mrk, kao i oluja što je, sluša Albus pričanje kraljeva. Zario je nokte u sto, stresnuo je kosu na zatiljak, iskesio vučje zube i raširio nozdrve. Iz očiju mu izbija zelen plamen; grudi mu se nadimaju i hropću kao mijeh u koji je prodrla vjetrina. Kao grmijavina tutnji njego glas:

- Ludovi, pali ste sami pod lavsku šapu, u čvor zmajev. Pozvah vas amo da vas ulovim, pa da mi vozite pod palubom s lancem o nozi i sa žigom na čelu. No jad će vaš i sramota vaša biti još grđi. Potjerat ću vas ognjem na kopno da vidite ono od čega će vam srce pući. Sutra rano sjedit ću na vrhu Učke, a uveče ću umoran leći u Mirninu postelju. Gigane, Učkin gospodaru, ti ćeš me u zoru gledati na gorskome prijestolju! Galeša, Mirnin vojno, ti ćeš mi predveče prirediti gozbu prije no me tvoja nevjesta povede u ložnicu svoju!

To viknu Albus, a njegovi momci zavitlaše zublje i oružje te nasrnuše na tuđe brodove.

Sunce je zapalo. Gase se požari u oblaku, i pučina tamni. Smrkla se da se iznova zacrveni od vatre zapaljenih lađa što ih vjetar tjera prema kopnu.

Stoji poklič progonitelja i jauk utopljenika. U galijama što gore urlaju galeoti, okovani za daske. Plove pobijeđene lađe kao lomače, režući u moru brazde crvene pjene i vukući po uzduhu pramenove dima. Kad voda prodire u koju od njih, onda se plamen gasi, vesla se prosipaju i lađa stane nalik na pauka sa stotinu polomljenih nogu. Virovi se ognja i dima dižu uvis na svrdlove, te kiša iskara i varnica udara na pučinu koja klokoće i cvrči.

Na sva jedra i na sva vesla jure za upaljenim lađama brodovi pobjednikovi. Pramci im svršavaju zavijenim gredama što nose na kraju drvene orlujske i vučje glavurde. U svjetlu požara iz onih se kljunova i žvala toče mlazovi, a svaka kaplja što pada s podignutih vesala blista se kao krv.

Kralj Albus strši kao vatren stup na pramcu lađe. Usplamtjela je srdžba njegova; propela se na kljunu broda, pružila se prema plijenu i riče kao lavica.

III

Dug red nasukanih lađa dogorijeva na pržini u tami i vjetru. Albus zapovijeda svojim momcima da bace sidra, da okuju mornare pobijeđenih brodova i da spreme pod palube plijen. Sutra u zoru vidjet će ga gdje strši na vrhu planine. Onda će oni razapeti jedra i otploviti prema zatonu gdje se bijeli grad kralja Galeše. Toga čovjeka pušta slobodna i daje mu lađu da se odmah vrati svome dvoru. Albus će uzeti sa sobom samo tri momka da vuku za njim sužnja Gigana - njemu ne treba vojske da osvoji planinu.

Kada kralj to reče, pokida s kralja planinskoga odijelo pa mu veže o vrat lanac. Reče mu: Hoću da svojim očima vidiš što ja sve mogu.

Gol i bos, Gigan digne glavu i pogleda drsko i porugljivo Albusa u oči: Ludove, ne bojim te se. Planina će te strti.

Albus skoči s broda i nagne uz goru. Pope se na zid klisura, preskoči potok, prođe golet i stignu pokraj vrata mračna klanca. Kraj ovoga otvora sjedio je div, obasjan svjetlom požara na igalu. Ta prva planinska straža ču lupu koraka, pa skoči na noge i uspravi se pred ulazom u klanac.

Albus jurnu prema otvoru. Započe odmah borbu, ali izdaleka. Držao je leđa uvijek okrenuta požaru, pa je mogao da dobro vidi i budno pazi na svaku kretnju divovu. Ovaj je noćni stražar koji je mrzio i blijedu mjesečinu, smeten i gotovo zaslijepljen svjetlošću, udarao u prazno i napadao kraljevu sjenu mjesto Albusa. Izranjen od Albusovih kopalja i strelica, glavinjao je pred otvorom. Dizao je kamenje i bacao ga kako god protiv opreznijega i okretnijega protivnika. Kada Albus vidje da je div smalaksao, trgne mač i skoči naglo na nj.

Borba je bila duga i ljuta, ali Albus odnese pobjedu; kao odsječen hrast sruši se gorostas ispred kralja.

- A sada? Vodi li taj put na vrh gorski ili u utrobu planinsku? - zapita Gigan porugljivo Albusa. Kralj uđe u mračan hodnik i nagnu naprijed. Išao je jarkom nalik na korito presušene rijeke.

Najednom vidje da zvijezde nad njim sjaju, i njegovo se srce ponese što ga ne zaustavi strah. Jurne kamenjem u trk, jer je noć kratka a planina visoka. Iznenada zatutnji sve naokolo. Stotinu je jeka ponovilo topot njihovih nogu, i tama bude kao noć. Momci zapališe zublje, i kralj se začuđen nađe u grlu planine. Gigan se zlurado smiješio.

- Naprijed! - viknu Albus, i nastade još žešća trka spiljama ispod zemlje. - Spustili su se u ponore i preplivali su jezera crne, studene vode. Popeli se iznova visoko, u hladne pečine, pune stupova i zavjesa bijela, blistava kamenja. Jurili su sve brže. Za njihovim se ledima rušili svodovi prolaza i spilja. Zemlja se tresla; - negdje duboko tutnjao je glas razljućene planine.

Trka, trus i tutanj stoji dugo mračnom utrobom gorskom. Najedanput sve se stiša. U visokoj pećini sinuše pred Albusum tihi dvori.

Stupovi od granita i porfira na kojima se svjetlucali tinjčevi listići nosili su ravne krovove od škriljevaca, oivičene bijelim mramornim pločama. Stepenice i vrata s dovratnicima od zlata i s krilima od srebra vodile su u široke dvornice. U njima su zidovi od izglađena serpentina na kojemu su urezane slike nekoga čudnog cvijeća: čaške su mu od zelena olivina, latice od modra safira, crvenih rubina, ljubičasta ametista ili od žuta topaza; prašnici su mu od žutih opala. Na usnama njuški blistaju se zrna piropova, smaragdova i beriljeva, nalik na rosne kapljice u kojima sinuše sve dugine šare. Na podu ležahu posvuda šipke i hrpe svih dragocjenih kuvina i dragoga kamenja štono nastaju u dubljini planinskoj. Povorke patuljaka dolazile tiho odasvuda i nosile u one dvornice novo blago. Smola davno zakopanih prašuma vonjala je u dvoru. Potočić bistre vode žuborio je kroz pukotine i bacao se s visoka u vodu jezera...

I Gigan reče Albusu: Stani! Sve je to tvoje, a ja sam rob tvoj u dvoru svome.

Ali ga Albus i ne pogleda. Nastade nova trka sve dalje, sve naviše.

...Kada Albus ugazi iznova u travu na gorskome boku, zvijezda nije bilo više vidjeti. Crni oblaci puni prijetnje valjahu se po nebu. Zemlja je još tutnjala, jer se za kraljem ponovo rušile pećine. Na olujnome vrhu planinskome grmio je grom.

IV

Šuma bijaše velika, mračna i gluha. Ispod visokih stabala preplitali se trn, glog i kupina, praveći duge zidove. Guste su šiprage stajale jedna za drugom kao nasipi što brane neku nevidljivu kulu negdje gore na strmini. Albus je provaljivao kroz pletere i kidao granje snažnim rukama. Puzao je pod grmenjem i preskakivao plotove. Ali su ona debla postajala sve deblja i šiprage sve gušće; neprohodan zid okruži najedanput silnika. Dračavo grmlje i stablje raslo je sve naokolo da pritisne i uguši kralja; jedino je za njegovim leđima ostajao put utrt što ga mamio na povratak.

Albus ne uzmače. Njegova je snaga rasla u onoj borbi s raslinjem. Kada vidje da joj neće odoljeti, on pokupi gomilu šušnja i gnjilih grana, kresne o kremen i prospe iskre. Požar buknu. Zadrhtaše i zacvrčaše listovi, zatim vriježe, grane i debla. Cijela se šuma drmala, grčila i stenjala u vatrenoj buri. Vjetar nagnu s mora i potisnu uzbrdo plamenu rijeku. On je išao dalje vođen vatrenim stupom što je obarao i proždirao sve zapreke. Koračao je hitro i oštro po žeravama i pepelu, srčući požudno užaren uzduh i krijepeći se time novom snagom.

Zagrmje na vrhuncu, i planina jeknu. Kiša udari s visoka. Voda se razli kao potop. Učka se branila i osvećivala. U mlazove, pa u potoke; u vodopade, pa rijeke, udari voda nizbrdo, valjajući kamenje i iščupane hrastove. Albus se nađe u klancu s vodom do ramena. Napet kao luk upirao je nogama o grebene, a prsima sjekao vodenu struju. Kliktao je pri svakome koraku i penjao se naviše.

Kada kiša popusti i voda proteče, on stiže na golet pod gorskim vrhom. Visoko iznad vrhunca ugleda i upozna one tri zvijezde što svakoga jutra padaju kao kruna na Učkinu glavu.

V

Albus ču za sobom zveket. Okrenu se i prepozna u polumraku golo tijelo zasužnjenoga kralja planinskoga. Gigan se žurio k njemu; lanac mu visio i sada o vratu te se vukao po kamenju; u rukama je nešto nosio.

- Gdje su momci? - upita Albus.

- Odnijela ih je voda. Nosim ti njihova tri koplja i tulac pun strelica. Mene je moja planina poštedjela. Dođoh da vidim propast tvoju.

Kralj mu ne odgovori nego prođe krš i poče se penjati između dva reda klisura. Iznenada stane i trgne živo natrag.

- Ha, napokon! - reče Gigan uz zlurad posmijeh i ugne se da mu olakša bijeg.

Ali se Albus ne mače. Gledao je miran i skupljen u novu pogibao.

Spiljski medvjed, strah i trepet gorski, krčio mu put i buljio u nj. O toj se nemani govorile grozne priče po cijelome kopnu. Posljednji svoje trage, kraljevao je medvjed već stotinu godina pod gorskim vrhuncem. Stotinu je sela prisilio na bijeg i selidbu, mnoge je hajke odbio i mnoga je krda zaklao. Raskopao je mnoga groblja i pogazio svu silu pasa. Prvorođeni je sin Učke stražio pred pećinom ispod vrhunca. Jao onome koji bi udario onim putem! Ne dogodi se nikada da se čovjek s njime sreo u oči, jer se i lovci bacahu prestrašeni u ponore netom bi im se on približio.

Nebo je bilo jasnije; one su tri zvijezde povrh planine sjale sve bliže; blijeda je svjetlost titrala iznad vrhunca. - Pred Albusom je u nezgrapnim udovima dlakave životinje ležao dio snage majke planine - sila mirna i troma, ali koju čovjek ne može da skrši.

S porugljivim posmijehom došulja se Gigan do kralja. Metnu kraj njega koplje i tulac te šanu: Udri!

Albus je stajao kao kip i gledao zvijer oštro u oči: vjeđe mu se ne zatvarahu, trepavice mu ne treptahu. I medvjed je buljio u čovjeka, dok je nebo postajalo i nadalje sve jasnije, a one tri zvijezde sve krupnije. I pričini se Albusu da zvjerinje zjene bivaju sve veće i sjajnije. Eto, one su sada kao dva otvora kroz koja se nešto vidi. - Pričini se kralju da vidi u zjenama posljednjega spiljskoga medvjeda sliku jednog svoga praoca koji čupave kose i brade i ogrnut kožom diže u ruci kremenu sjekiru i lupa njome po lubanji goleme zvjerke. Lubanja krvari, ali ne puca. Ipak je čovjek pobijedio, jer je zvijer spopao strah. Gore nego sjekira smutiše medvjeda one dvije munje što sijevaju iz očiju čovječjih i, hladne kao led, prodiru kroz oči u krv.

Sve to gleda Albus u zvjerinjim zjenama. On osjeća da mu nova snaga struji iz srca u glavu i ramena, snaga kojoj ne treba koplja i mača. On se maknu za korak naprijed; medvjed se nakostruši. Osjeća Albus da ga s tom nemani veže neka prastara mržnja. Ljutina i gordost raste u njemu. Goluruk koraknu iznova. Zvijer se skupi i šćućuri, dižući glavu i buljeći u njega. Albusu se pričinja da će jednom samom pešću smrskati onu lubanju, ali mu ni toga ne treba. U zvjerinjim zjenama vidi sada sebe samoga, ali mrkoga kao oluja. I Albus koraknu po treći put, pruži medvjedu ruku i reče: Liži!

A medvjed prignu glavu i posluša.

VI

Gore na bilu planine, u prvim odsjevima praskozorja, čekala je Albusa posljednja borba.

Velik, sur orao kružio je iznad vrhunca. Kada ugleda Albusa, zakrešti, i lupa njegovih krila postade jača i brža. Vinu se uvis, zasja u visokim sunčanim zrakama i spusti se za čas u dva nagla zavoja na svoj plijen. Ptica zgrabi čovjeka za ramena i za kosu, ali ga ne istrgnu sa zemlje; - dignu se nanovo sama u zrak, samo što su joj se iz pandža i iz kljuna točile kaplje čovječje krvi.

Albus je sada bio na oprezu. Do tri ga puta udariše u lice ptičja krila, ali se on ne maknu. Do tri puta pokuša kljun da mu raspori njedra, ali ga on odbi. Kralj napne luk i upre oči u ptičji let. Vrebali su dugo jedan na drugoga, a kad perce odletje psičući kao zmija, ono se zabode u ptičje grudi. Orao se sruši na klisuru. Kreštao je i lupao krilima kao da zove neprijatelja na posljednju borbu. Albus baci luk, otpaše mač i rastrga odijelo. Potrči i baci se dršćući od srdžbe između ona dva krila, u onaj val nakostrušenog perja. Orao ga dočeka uspravna vrata i plamerih očiju. Na klisuri povrh ponora rvali se čovjek i ptica. Kljun je rezao čovječje meso, a Albusova je ruka vadila iz rane perce i gurala ga iznova u ptičja prsa. Velika krila lupnuše još jednom snažno o klisuru pa se ukočiše zauvijek.

Albus ustade; okrenu se prema Giganu i reče: "Pogledaj, pa zatim idi!" Oda se pope po klisurama na litice što su isprane i izrovane kišama baš na vrhu planine, bile izdaleka nalik na prijestolje što ga orijaši - pramenovi magle - nose na leđima.

On sjede na najvišu klisuru i pogleda poda se na gorske obronke, pa na more i otoke koji su još ležali u polutami.

...Sunce istječe, i planina se prva blista u jutarnjoj slavi. Albusove su oči pune svjetlosti. Njemu se pričinja da su one tri zvijezde pale povrh njegove glave i da aa okruniše.

VII

Dok sunce polagano silazi sa zenita prema moru, spušta se Albus zapadnom strminom u krajeve kralja Galeše. Pred njim su brežuljci, zasađeni vinovom lozom. U nizini prostiru se pašnjaci uz lijepu rijeku. Okolo zatona lelujaju se usjevi lana i pšenice. Galešin grad blista se pod morskim rtom niz koji teku potoci. Albusove se lađe vide na pučini, vođene njegovim zlatnim brodom što sja kao sunce.

Rekao bih da sunce drukčije sja na onim brežuljcima, poljanama i zatonima. Ono ne bije ovdje zemlju i rijeku ognjenom kišom pod kojom se tamo gore žare klisure planinske. Tanak, zlatan prah prosipa se ovdje s vedrine i sve pozlaćuje. Ono isto sunce koje tamo gore zgušćuje jed u zmijinu zubu, otrov u mliječerovu mlijeku i žuč u orlovu tijelu, pravi ovdje šećer u jabuci, miris u mažurani, grije gola crva u vlažnoj travi.

Albus je stigao do brežuljka. Stao je i gleda kakve će nemani nauckati Galeša protiv njega.

Ušao je u vinograd. Trsje se popelo na voćke pune plodova što se crvene i zlate u lišću. Iz bobulja grozdova cure sokovi. Omamljiva vonja talasa se oko Albusa. Plodovi pa daju pred njegove noge, primiču se sami njegovim rukama i ustima kada vjetrić zanjiše granama. On gazi po njima i ide naprijed, sijekući mačem i harajući sve što mu je na putu i na dohvatu.

Prošao je kao vihor vinogradom, a sada ga put vodi preko doca. Ali je dolac pun ovaca i jagnjadi. Albus osjeti da mu iz one otrovane rane na srcu koja ga sili na okrutnost udara krv u glavu. Ljuta radost uznijela mu dušu. Ciknu od sreće kada namjesti prvu strelicu i uzme na nišan najljepšu ovcu. Perce odletje, i životinja se sruši. Krv joj okalja runo. Umirala je uz bolan meket, gledajući Albusa plašljivim dobrim očima. On ju je motrio nepomičan i hladan, sve dok ne vidje gdje joj krv udarila također iz usta. I tada poče da ubija ovcu za ovcom, jagnje za jagnjetom. Životinje su u ludu strahu bježale po docu, kušale da preskoče plotove, sliskale se u klupko, meketale i blejale gotovo dječjim plačem. Pobjednik zmaja i diva, krotitelj spiljskog medvjeda i ubilac orla smijao se hihotom njihovu strahu. Iz njegovih je očiju izbijao plamen zelen kao i onaj u zmijskim zjenama.

Kad padne i posljednje jagnje, on skoči u dolac, trgna sulice iz leševa i pođe naprijed.

VIII

Polje je bilo ravno i nakićeno grmovima. Cvijeće, cvijeće i opet cvijeće, svagdje i posvuda. Oštar se miris dizao iz čaški, hlapio iz latica što su jedrinom, šarom i sjajem sjećale na mladu žensku put. Otkad-dokada, netom bi vjetrić odnekuda puhnuo, oblaci se peluda dizahu uvis i zlatna je kiša padala Albusu na kosu. Mirišljiv prah prodirao mu je u usta i nozdrve. Iz tisuću kadionika dizao se k nebu tamjan. Svaka snaga rastapala se na tome polju u more ljubavne čežnje. Sve te tjeralo da uđeš u cvjetne grmove gdje te u polu mraku, na meku ležaju, čekale dvije bijele ruke, jedva vidljive iza uznemirenih rojeva metulja.

Albus je koračao čvrsto po onome čudnom cvijeću a za njim je iz pogaženih latica curio sok mirišljiv kao med, crven kao krv. Najednom stade i čvršće stisne koplje.

Rijeka je šumorila. Glas joj bijaše nalik na žensko šaputanje. Njezina je pjesma bila uspavanka što je uspavljivala svaku jarost i bol, uljuljivala dušu u blažen san. Ali, upravo na taj glas osjeti Albus kako ga još ljuće peče rana na srcu. Htio je da skoči u rijeku i da je kakogod ušutka. Nešto pljusnu u vodu, i on se skupi u zasjedi usred grma. - Naga žena kupala se pod njim, plivajući nauznak, gipka kao prut, bijela kao mramor. Ona ga gledala modrim očima, smiješila se i širila mu u susret ruke. Albus pruži desnicu, a kada se ona primaknu, zgrabi je za kosu i sruši na travu. Ona mu se još smiješila iako se odsjev gnjeva izmjenjivao sa sjenom straha na dnu njezinih očiju. Kralj upre koljenom o njenu grud i reče:

- Poznam te po ribljim zubima, čarobnice riječna.

- Uzmi me i idi, sretni smrtniče! - odgovori mu ona, dok je rijeka pjevala tiše i slađe.

- Ne, ne! Mene čeka nešto ljepše - viknu on pa gurnu velik kamen i prevali ga na njezina prsa.

- Ti si besmrtna pa će tvoj jad i sramota dugo živjeti - naruga joj se Albus te se baci u rijeku. Za čas dignu u koritu mulj i pijesak. Voda proteče blatna i kaljava. On zapjeva sred rijeke divlju pjesmu svoga nemira, bjesnila i ukrutnosti. Kada riječna uspavanka sasvim umuknu, kralj udari u grohot i potrča naprijed.

Sunce je naginjalo prema zapadu, i Albus je još morao da pregazi usjev i prevali rt morski.

Kada uđe među valove, zašušti okolo njega zlato; kad mahnu rukom, prosu se iz klasova biser. Znao je da je i taj usjev za njega plot ispred Mirnine postelje. "Pozovi lađe, žanji i odjedri!" šumilo mu polje. Ali se u njemu raspali srdžba, i on bude grad mjesto kose, čopor konja mjesto mobe. Kad sve obori, pogazi i satre, potrči na rt i ugleda gotovo pod sobom svoje lađe što ulažahu u zaton ispred Galešina grada.

IX

Pod trijemovima Galešina dvora prostrti su stolovi. Užurbali se robovi i ropkinje, noseći u posudama najslađa vina; na srebrnim poslužavnicima puši se pečena divljačina. Najesti i opiti Albusa i njegove ljude posljednja je nada Galešina. Zato se na kraljevu stolu našlo danas u predvečerje čega još nikada nije bilo na najbogatijoj trpezi. Česma prekomorskog vina toči se usred vrta; pečeni vepri poređani su uzduž plotova. S krova i sa svodova mramornoga dvora pada kiša ruža na dušeke i na stolice.

S usiljenim veseljem čeka dvor kralja Albusa i njegovu vojsku; naći će se pod onim trijemovima sve čime mora da utoli i da se raznježi obijest i oholost pobjednika: jela, vina, darova, pjesama i žena; - sve će im se dati, sve će moći da oskvrne, poharaju i unište, samo neka se Albus ne popne uza stube što vode u odaje kraljičine!

Začu se zveket oružja i lupa nogu na pijesku ispred vrta. Pobjednici dolaze procvjetalim drvoredom, prolaze ispod lukova i ulaze pod trijemove. - Pred njima je kralj Albus. Na licu mu je jošte čađa požara u planini, na dlakama razgaljenih prsiju krv orlujska, a u bradi blato iz korita rijeke. Njegovo tijelo nosi na sebi tragove noćnih borba i oluja, danjeg skitanja i trke; vonja još uvijek dahom gorskih spilja i peludnih oblaka na livadi.

Dvorjanici i dvorkinje dočekuju ga usklicima i steru pred njim sagove. Albusove oči probadaju Galešino srce kao dva rta na bodežu.

- Galeša, ti si revan i poslušan. Ali se ja ne gostim sjedećke i ne jedem što je oganj omekšao. Momci, donesite!

Nasta preplašen meket. Vojnici su gurali pred sobom krdo bijelih srna što ih pohvataše maloprije dok su se kupale na ušću rijeke pokraj dvora.

- Oderite ih žive! - rcče Albus dvorjanicima i dvorkinjama koji se zagledaše u svoga gospodara, nijemi i blijedi.

- Albuse - reče Galeša - to su pitome kraljičine srne. Posvećene su našemu bogu. Zapovjedi nam radije da otvorimo grobove svojih otaca.

Od ljute radosti Albus ne osjeti u tome trenutku boli svoje tajne rane. Zgrabi srnu, izdere na vratu noktima kožu i snažno potegnu. Krik užasa zaori ispod trijema. Albus zapovjedi: "Koljite, i jedimo!" On prvi odsiječe komad mesa s ramena još žive srne, turi ga u usta i reče:

- Gozba je započela!

Albus je gledao bijedu Galešinu i njegovih ljudi. Starac dvoranin dignu nož, ali kad ugleda srnine oči i začu njezin meket, udari sebe u srce, i krv poteče po stolu. Dvorkinja koja je već pet godina pitala djetelinom kraljičinu srnu mezimicu, klečeći pred njome, poludi kada krv briznu srni iz vrata. Nasta klanje, a zatim muk, pun groze.

Albus je sjedio čelo stola i gledao kako Galeša i dvorani s tupim pogledom, s drhtavim rukama i s pjenom na usnama kidaju zubima sirovo i još toplo meso. Njihov očaj i strah bijahu dvije kaplje melema na njegovu ranu. A ta ga je pekla i tjerala da počini nešto jače i groznije - sve dok na nju ne kapne ona čarobna kap od koje će napokon zacijeljeti.

Kada vidje da se donji rub sučncana koluta već približava pučini, on se dignu i reče:

- Gozba je minula. Galeša, daj znak ženi svojoj: ja je čekam. Kad me ona odvede, zapalite zublje pira i zapjevajte pjesmu svatovsku.

- Kraljica dolazi - šanu Galeša, a njegov je glas bio nalik na šum vjetra kroz usahlo lišće.

X

Ona je silazila niza stube, rasvijetljene zrakama sunce na zapadu. Spuštala se polako i mirno, bez hitnje i bez straha. Bila je kakovu ja još nitko ne vidje. To nije bila žena ljubovca; to nije bio cvijet strasti što niknu pokraj rijeke a pod cjelovima sunčanim iz zemlje tople i podatne. - Visoka i uspravna, ona je silazila sigurna i mirna niza stube. Vukla je za sobom skut koji je šuštao kao usjev uoči žetve. Njezine su se noge, malene i lagane, vidjele sve naizmjence ispod ruba haljine. Kada bi stale na stube, one su drhtale pod njima kao pod nogama koje boginje. Pas, modar i valovit kao rijeka, ovio joj se oko bokova i jače isticao njihovu krepku, plodnu snagu. Vrat i prsa bijahu joj napola razgaljeni, i nešto je ružičasto držala rukama ispod lijeve dojke.

Ona siđe do polovice stepenica, držeći glavu malko prignutu i smiješeći se očima punim zvijezda i usnama punim meda onome što je nosila u krilu. Digne glavu i pogleda u oči Albusa koji je, razbarušen i krvav, čekao na dnu stuba, upirući desnu šaku o koljeno noge položene na prvoj stepenici. Sjaj se njezinih očiju ne utrnu, posmijeh se njezinih usana ne presuši. Ona je silazila naniže, a kada stignu, istrgne s dojke nago muško čedo i pruži ga kralju.

Albus primi dlanovima dijete za bokove; digne ga uvis i zagleda se u nj.

Čedo je micalo nožicama i otvaralo usta iz kojih su tekle kapi mlijeka. Napinjalo se da uhvati rukama sunčanu zraku koja je s rupe na trijemu padala koso na stepenice.

Kralj šanu: Ti si dakle posljednji plot ispred njene postelje? Da te zgnječim i rastrgnem, i ja ću onda pasti na ležaj ruža. Melem će napokon kanuti!

I on pogleda s osjećajem okrutne zahvalnosti u svoju žrtvu.

Albus poče polagano stiskati.

Iz onoga toplog tijela strujala mu je kroz dlanove čudna vatra; strujala je sve jače, kao da se naglo toči iz čarobna izvora u sve žile njegove.

On stisnu snažnije, ali mu ona rijeka prodre u grudi i poplavi srce. Lavske mu šape počeše, prvi put u njegovu životu, drhtati. Osjeti da će ta posljednja borba biti teža negoli ona s orlom na vrhu planine.

Kralj ruknu, kao da bi htio prenuti i potaknuti sebe samoga. Pričini mu se da je u rvanju podigao diva koji se latio munje u oblaku. Sad će djetetu smrskati glavu o stepenice.

Ali se čedo manulo sunčane zrake. Pogledalo je kralja u oči; vrisnulo je radosno i uronilo ruke u njegovu bradu.

- Ta! Ta! Ta! - stoji obijestan gugut djeteta koje čupa Albusovu bradu i udara dlanovima kralja po licu.

Kraljeve ruke dršću, kao da nose pregolem teret. On osjeća da se krv onoga djeteta, a s njime i mlijeko matere, razlilo po žilama njegovim. Ugodni srsi jure mu mišicama. Koljeno mu kleca od klonuća, i lice mu se preobražava. Igri onoga obijesnog crva odgovara kralj s posmijehom na usnama i sa suzom u oku.

Albus cjelune dijete i vrati ga kraljici.

Onda kleknu pred njome, poljubi skut njezina odijela i šanu:

- Majko, hvala ti!

Polako zalazi sunce u more. Njegove posljednje zrake gledaju kako kralj Albus prostire u vrtu ispred Galešina dvora svoj najljepši plašt na crnu zemlju. Dao je otkinuti pramac zlatnoj lađi, pa ga postavlja na plašt, ali tako da se ljulja kao kolijevka. U nj je bacio svu svilu što ju je imao na lađi, i nojevo perje svoga šešira. U zlatnu zipku metnuo je čedo koje mu je zaspalo na rukama.

Albus se vratio k lađama što dižu sidra i odilaze. Stoji na krmi i gleda kako kraljica Mirna njiše u vrtu svoje dijete. Njegova se krv smirila; njegova je ohola, jaka duša puna radosti kao šuma lišća, kao more valova, kao nebo zvijezda.

Istarske priče, 1917.