This page was prepared according to the SSLL encoding guidelines (http://www.borut.com/library/write.htm). Recommended viewing tools for readers, as well as authoring tools for web publishers are listed on SSLL tools page (http://www.borut.com/library/tools.htm). For viewing this document off-line, please consult viewing notes (http://www.borut.com/ library/texts/viewing.htm).
Po tri puta, u tri sela, a pred tri krčme nađe se noćas kumpar Zvane, jadan i sam, na prašnome drumu koji vodi iz grada u njegovo seoce. Iz prve ga oštarije potjeraše, iz druge ga grubo izguraše, a iz treće ga baci krčmar takvom silom napolje da je kumpar lupnuo o zemlju kao klada.
Ležao je neko vrijeme pred tom trećom krčmom, ali je cesta tvrda postelja, pa se pjani kmet diže iz prašine na noge koje neće da ga nose nego mu sve klecaju i ševrdaju. Čudan li vam je u ovaj tren kumpar Zvane Grbljina: - brada čupava, nos izmrcvaren, oči mutne, a sav je bijel kao da je iz mlina došao.
Napreže se kmet, da korakne što čvršće i sigurnije, ali kao da se noćas sve urotilo protiv njega. Izdadoše ga koljena, zaljuljala se pod njim zemlja, a iz gloga i kupina uza cestu pružaju se ruke koje ga hvataju i pregone ga čas desnome čas lijevome plotu. Zvane se ipak ne ljuti ni na koljena ni na cestu, pa ni na plot što ga vuče k sebi da mu ogrebe lice. Znade on da se i najkukavniji kmet mora vratiti sa sajma u selo s veseljem u srcu i s pjesmom na ustima. Istina, danas je okusio mnogu gorku i na podeštariji, i na sajmu, i u krčmama, ali osjeća da se baš pošteno napio, pa zašto da se sada ljuti? Ta čemu bi onda pio? - I kumpar se Zvane istrgnu iznova dračama glogova plota, udari ljuljajući se sredinom ceste, dignu nos i zapjeva:
- Oj divojko jedrna,
Hodi z manom po drva!
Ali, kao da se na kmetov glas još gore uzbibala cesta, i stotinu je vukodlaka pružilo iz plota na njega dračave prste ...
Hoće kmet da pjesmom rasprši tugu i potjera strah; gega se i dreči:
- Sam si suknju razdrla.
Dajte, mamo, iglicu,
Da si krpam suknjicu! -
- Si pjan! - ozivaju mu se glasovi iz gloga, a ruke ga vuku na drugi plot. Protegle ga, zabile, mu nokte u obraze, u lakte i bedra; drže ga čvrsto kao da su gvozdene.
- Pustite me, vragi! Ča ste se mene prijeli?
- Si pjan, Zvane! Šapću oni u glogu i udaraju ga grančicama.
- Nisam pjan nego sam jadan i brižan. Pustite me da grem. Čeka me doma moja Barbara.
Ali je sada jače zašuštalo. Svinjske glave vire između grana, zubi se kese, oči plamsaju, medvjeđe šape padaju kmetu na ramena. Glasovi šapću:
- Kuma Barbara! A kadi su stomanje i facoli ke si rekal da ćeš joj donest iz grada? Kadi su beči ke si dobil za kravu? S čim ćeš platit stevru, trgovce i dužnike? Će te izgrdit kuma Barbara! Ne hodi doma, Zvane! Ćeš spat s nami va plotu.
Leži kumpar Zvane, povaljen na ivici; zinuo i bulji u nebo.
Uštap se pomolio za gorom, i svjetlost se razlila dragom ispod puta. U vedroj noći rišu se na plavetnilu glavice bregova. Crne se na njima šume; amo-tamo bjelasaju se kućice - sve je nepomično i kao začarano. Ali čempresi i cerovi što se nižu na rubovima brežuljaka kao da se noćas pomamiše: klanjaju se jedan drugome, savijaju se i pred očima Zvanetovim plešu kao pjane žene i pretvaraju se u vještice koje jašu metle i lete prema mjesecu. Gleda Zvane u dolinu i čudi se magli što se po njoj vuče. I ona se uznemirila i zatalasala; spustila se naniže, a iz nje se pomolio seoski zvonik bio kao snijeg, šiljast kao rog.
- To je naš turanj! Sam valje doma! - mrmlje Zvane i pruža noge da korakne na cestu.
- Stoj! Ča ćeš doma? - zašušti u plotu i drvene ruke stiskaju još jače.
Gleda kmet kako se magla mota oko zvonika. Skupila se i digla; otkrila je seoce, grobište s čempresima i lokvu i dio poljane pred crkvom. Diže se sve naviše, vijući se oko tornja. Srebrna joj se boja prelijeva u sivomrku, jedan joj je pramen pružio prema zemlji četiri stupa kao četiri noge, a drugi se zaoblio pa savio i splosnuo - nalikuje kravljoj glavi na golemu tijelu. Gle, krava je okrenula glavu prema kmetu, gleda ga i - muče.
- Boškarina! kliče kumpar Zvane i otima se plotu.
- Si pjan! Si munjen! - šušti glog, i one mu ruke drmaju nogama.
- Pustite me! Ste vidili? Ja sam je jutros prodal na sajmu za nič, a ona je pobegla.
I kmet napreže sve svoje sile; istrgnu se dračama i juri cestom. Povratila mu se snaga; srce mu se uznijelo, razvedrila duša, razbistrila glava. Vukodlaci vrebaju još uvijek iz gloga; čuje kako krše grančice jureći za njim lijevo i desno kao veliki psi; ali Boškarina muče, a to ga hrabri. Posrnuo je dva-tri puta, udario nosom o zemlju, no ništa zato; digao se i - naprijed! Da se riješi vukodlaka, plota i ceste i da skrati put, udario je stranputicom, ravno prema selu. Staza je puna kamenja, razrovana i strma, ali Zvanetu je sad nešto bolje: može da i misli.
- Sam rekal ja - govori u hodu - sam rekal ja onoj gospodi od komešijuni da je bog pravedan, da se to ne more tako finit! Nisu mi je premijali, kupili su mi je za nič, zatrli su me siromaka, a ona im je pobegla; vrnula se nazad. Opil sam se od žalosti, ispatil se kako beštija, ma sad je sve pasalo.
Ide Zvane stazom, lomi noge po kamenju, pruža ruke prema kravi od koje mu prikaza postaje sve jasnija na mjesečini, u vedrini noći.
- Boškarina! Otkini se od turnja! Pridi!
Kao da je životinja zbilja čula poziv kmetov; okrenula se, spustila se niza zvonik, pošla kmetu u susret.
Zvane je stao, topi se od milinja:
- Boškarina, blago moje!
Ali, što se krava više penje, to ozbiljnije postaje kmetovo lice. Čudno! U svome hodu biva ta životinja sve manja, sve crnja, življa i bješnja. Gleda Zvane kako joj se rogovi pretvaraju u uši; trbuh joj se ugiba, nestaje ga; bokovi joj se splošnjuju, vrat joj se kraća, gubica se pretvara u njušku s očima kao u vuka, i s ustima iz kojih visi jezičina okružena zubima. Zvane se uozbiljio, uprepastio, skamenio - eto, pred njim na stazi stoji sada crn pas i upire u nj pogled kao da bi ga htio živa progutati.
Razočaranje i strah rastrijezniše čovjeka. Stisnuo je noge, usiljava se da stoji uspravan, i hoće da što mirnije progovori tomu novom napasniku.
- Znam ki si; vero ja da znam. Bašćane Furlaniću, nemoj me i ti jadit! Ma ča mi se sve ni danas pripetilo! Ku si ti mrak, napastuj druge, a ne mene ki ti nisam nikad ča zlo storil ali ča grdo rekal. Su ti morda povidali da sam ti ja ukral onu balu sena da hranim s njom blago? Ma, veruj, to ni istina - pa ku bi to bilo, biš me za to noćas gonil kako beštiju i dignul kako perje va ariju, i najzad me hitil s visokega va koju jamu kako da ja ne bi bil kršćan? Si čul, kumpare Bašćane, pusti me da grem doma - ako si mrak, nisi hudoba paklena.
Tako govori kmet gotovo kroz plač, ali pas ne svrće s puta; reži na Zvana koji se ne miče jer zna da se pred mrakom ne smije bježati da ga se još gore ne ražesti. Zna kumpar Zvane da taj pakleni skot neće nahuditi krštenoj duši sve dok čovjeku ne skoči među noge, pak se sve muči i napreže da ih drži skupa. O upravo su noćas te nesretne noge njegovi najveći dušmani. Stoji kmet ukočen usred staze pred crnim psom, ali trup mu se ljulja; glava mu posrće i klima kao prazna tikva na kocu usred usjeva. Najednom mu se pričini da se zemlja okrenu oko njega; jauknu, zatetura se i raširi noge da ne padne; ali prije no će se iznova razabrati, osjeti da mu je nešto skočilo među noge i da ga je ščepalo za bedra, pa ruknulo kao bik te se nadulo kao mješina i diglo ga uvis.
Visoko u zrak nosi mrak kumpar Zvana Grbljinu. Leži kmet potrbuške na hrptu crna psa; stiska nogama pasju trbušinu, prianja prsima o mrakova leđa, drži se grčevito za dlakave uši. Usteže disanje i sklapa oči jer osjeća da bi ga inače spopala vrtoglavica te bi popuznuo niz grdosijinu kožu i strmeknuo s neba na zemlju. Let, zrak i vjetar što mu šiba u lice i razgaljene prsi, raspršuju u kmetovoj glavi i posljednje dimove vina koje ga danas tako ljuto prevarilo mjesto da ga raznježi i razveseli. Čuči Zvane na pasjem hrptu, stiska oči kao oparen mačak, i razmišlja o svome novom jadu.
Nema više sumnje: pjan nije, pa sve to što se s njime zbiva nije sanja nego java. On jaše na mraku, onako kako je čuo da su i neki drugi nesretnici u njegovu selu katkad jahali. Ali, koji je to mrak? Zar zbilja Bašćan Furlanić, onaj šepavi njegov susjed koji ga kleveće da mu je ukrao breme sijena? Vele težaci da se Bašćan promeće često u psa te da napastuje noćne putnike. No mrak je i stari Mića Šatina i zvonar Jože. Ali ova dvojica s kumpar Zvanetom rado druguju, igraju i piju; zašto bi ga onda noćas mučili? Grbavi trgovčić šjor Toni, to ti je isto na glasu mrak i Zvanetov najžešći neprijatelj. Avaj Zvanetu ako sada sjedi na šjor-Tonetovim leđima. Leden znoj spopada kmeta na tu pomisao. Stiska koljena, grči šake, beči oči.
Pas ispružio vrat i gubicu, lapće jezičinom, vesla nogama i pliva po zraku kao riba u vodi. Rasvijetljena mjesečinom prostire se pod kmetom draga. Ravna je kao dlan, tamno-modra kao more kad puše prva jesenja bura, a niz nju se ljeska i vijuga rijeka.
- Mankoč da bi me hitil va vodu! Bilo bi meče - misli Zvane.
Crni pas koji je onako nadut nalik na konja splosnuta hrpta, kratkih nogu i repa i oštre gubice, leti sada sve naniže prema oblacima dima što sukljaju iz šume pokraj rijeke.
Sada se bolje raspoznavaju kućice raštrkane po dragi i stabla na sjenokošama. Lete oni naniže, ali kmetov strah postaje veći. Jablani strše prema njemu kao koci, pače kao ražnjevi posađeni tu da ga dočekaju u padu i probodu još živa; osušene bare zinuše pod Zvanetom kao čeljusti nemani, spremne da ga progutaju; a prameni magle što se još vuku po dolini primaju oblike vukodlaka koji dižu glave i čekaju da im kmet pane u naručaj.
- Pomagaj Isus i Marija! - šapće kmet i hoće da se prekrsti, ali mu se ruke prilijepile za ona ušesa; ne može ni prstom ganuti.
Mrak leti; šuma je sve bliža. Dim se vije okolo kumpara, kolje ga za oči, guši ga u grlu.
- Će me hitit va oganj, će me ispeć živa! - jadikuje kmet.
Pa se opet digao i obuzdao svoj let. Sloj dima širi se pod Zvanetom, a ispod te sive koprene vidi on koješta.
Čudne stvari gleda kmet u moru ispod sebe. Nestalo je šume pod velom dima - sajam je to, ma baš onaj isti sajam na kojemu se jutros Zvane toliko rastužio. Gle, oni isti težaci, isto blago, isti kupci iz grada i mešetari, pa i ona ista gospoda od komisije za nagradu bikova i krava muzara. Čudi se kmet jer vidi u tome komešanju i sebe istoga - da, baš sebe kumpara Zvaneta Grbljinu, u sivu klobuku što ga je kupio lani u Puli, i u novome modrom odijelu što mu ga žena Barbara skrojila - gdje vodi preko poljane svoju Boškarinu. Svi ljudi na sajmu okrenuše glavu prema njegovoj mršavoj kravi. Gledaju je kao zapanjeni, čude se i posmjehuju. A on - da, baš on, jer nije više pjan i zdrave ga oči ne varaju - vuče dalje kravu, približava se daščari u kojoj stoje gospoda od komisije i promatraju gojne i lijepe životinje među kojima će izabrati onu što će je nagraditi. Dječurlija i kupci jate se okolo Zvaneta i njegove Boškarine i bulje u kravu kao u čudo. Djeca zvižde, trgovci udaraju u smijeh. Boškarina se pokunjila od srama, oborila je glavu i rep, a kmet se ljuti. Gleda Zvane sa mraka kako onaj drugi Zvane dolje na sajmištu maše rukama, psuje i kune, i vuče kravu sve do plotića pred daščarom. Gospoda od komisije kao da su danas obijesne volje. Veterinar, član poljodjelskog vijeća, prisjednik pokrajinskoga odbora i načelnik gradski smiju se i rugaju njegovoj kravi i mašu mu da se okani šale i da odmakne od daščara; jedino lihvar šjor Momolo gleda u Baškarinu, žmireći očima i čupajući prstima ono par dlačica povrh usne. Zvane se ne da zbuniti, no boči prsa, diže glavu, maše rukama kao vjetrenjača krilima i sve nešto govori i govori, kao da bi svakako htio komisiju o nečemu uvjeriti, od nje nešto isprositi, pa čak je na nešto prisiliti. Trgovci se uto tiskaju prema njemu da mu se bolje narugaju, a dječurlija je zaplesala okolo Boškarine - stoji buka i gužvanje. Skočilo onda nekoliko stražara pa raspršilo gomilu, udarilo nogama kravu u bokove i gurnulo daleko Zvaneta.
Mrak leti dalje čeprkajući nogama po površini sive pare. Pod koprenom dima biva uvijek tamnije. Nestade sajma. Na dnu tog mora vidi sada kumpar Zvane gradsko predgrađe rasvijetljeno posljednjim zrakama sutona. U polumraku ugledao je opet svoju sliku i priliku gdje mračna i žalosna, sjedi pokraj krčme i bulji u Boškarinu koja stoji uz njega. Gle, pred kmeta banu čovjek lukavih očiju - šjor Momolo. Približio se kmetu, tucka ga rukom po plećima, nešto mu govori. Zna kumpar Zvane što ono šjor Momolo veli sada njegovoj slici i prilici, dolje pod koprenom dima - ta i njega je večeras sreo šjor ma baš na istome putu, pred onom istom krčmom, pa ga tuknuo po ramenu i stao mu govoriti. Rače da ga žali, jer da zna kako je kmet Zvane nevoljnik i siromah. Zašto je zapustio kravu? Takve krave ne smiju ni orati ni vući. I još ju je kmet poveo na sajam i pred komisiju da mu se svijet ruga.
Žao je sve to šjor Momolo, jer da je kumpar Zvane imao više soli u glavi, bio bi drukčije uzgojio kravu, pa bi kmet bio sigurno dobio nagradu te podmirio stari dug zbog kojega će on, šjor Momolo, biti prije ili kasnije prisiljen da Zvaneta sudom tjera. Ništa za to, počekat će ga još mjesec dana - duže nikako. Šjor Momolu je žao kmeta, neće da se Zvane vrati večeras kući praznih ruku i osramoćen, neće da ga izruži žena koja se sigurno nada daru od muža - eto, kupit će on od njega tu nesretnu kravu. Služit će mu da vuče sijeno, jer mu je prekjučer lipsao osao. Nudi mu za kravu tri srebrna krunaša, a četvrti mu daruje da lakše preboli današnju sramotu. - To sada govori šjor Momolo Zbanetu - sjeni, a kmet pristaje, diže se prima novac, ljubi Boškarinu u čelo i srće u krčmu da uguši u vinu jad i čemer svoj.
Mrak je đipnuo kao konj, digao se visoko u zrak i udario drugim pravcem. Prohtjelo se psu projuriti preko poljene, minuti krševitu neku strminu i latiti se gorske kose.
- Sad će me - šapće kumpar Zvane i stiska opet oči, jer drži da će tako mirnije poginuti.
Pas je pružio noge, duge kao jarboli na brodu, tanke kao koci, a svaka na tri zgloba kao one u muhe, pa juri po kosi gorskoj.
Mrak-pas pretvorio se u golema mraka-pauka.
U ludome trku preletje nakaza gorska bila sve naokolo drage, a kad stiže na kuk povrh Zvanetova sela, prometnu se iznova u psa i udari zrakom prema seoskome zvoniku koji, rasvijetljen mjesecom, baca preko trga i kućica debelu sjenu.
Mjesec zapada za gorom. Iz gudura po dragi izviru bujice sjene; razlijevaju se po sjenokošama, penju se uza strmine, poplavljuju dolinu. Sve postaje još tajanstvenije u toj povampirenoj noći. Plima tmine diže se kao more pod udarcima jugovine, prodire u klance, guta poljane, penje se uz bokove brežuljaka. Kao da čađa suklja negdje iz ponora da proždre dolinu. Svuda pustoš i tama; jedino je Zvanetovo seoce još uvijek rasvijetljeno kao usred dana. Sve je kao ukočeno i začarano u selu: samo su četiri jablana na uglovima kumpar Zvanetove kućice počela treperiti listićima i tresti krošnjom. Potamnješe kao stoljetni hrastovi, zaobliše se u sredini, dobiše po jednu kvrgu na vrhu, isturiše još jedno deblo prema zemlji i pružiše put kmetove kuće po dvije grane slične ručetinama. Da, četiri diva strše sada na uglovima kuće i gledaju u mraka koji lebdi nad njihovim glavama s kumpar Zvanetom na hrptu. Pas zalaje a divovi se dočepaše četiriju uglova krova i digoše ga u zrak.
Kumpar Zvanetova je kuća puna ljudi kao šipak zrnja. Stoji vika i graja. Svi se guraju oko kume Barbare koja sjedi na ognjištu, lije suze i krije rukama lice da ne vidi onu rulju. Raspoznaje Zvane sva ta lica: - to su kumparovi vjerovnici, a među njima i Keko, šjor Momolov glavni sluga, pa onda četa poreznih poslužnika, fanata sa suda, sluga i redara, općinskih financijera, odvjetničkih pisarčića i lugara. Vojska navaljuje na ženu i traži od nje da joj plati dug, porez, globu, napojnicu, mito i što ti ga ja znam, a Barbara kuka i moli da se strpe. - Doći će Zvane sa sajma, donijet će nagradu jer je njihova Boškarina čudo od krave, pa će platiti; dat će im on cijelu nagradu, a do potrebe i košulju sa sebe i njezine srebrne naušnice, suknje i nove postole - ta njih se dvoje ne boje siromaštva dok im je živa i zdrava krava Boškarina. - Tako govori kuma Barbara, ali onaj mrski Keko, sluga i prodana duša šjor Momola, udara u smijeh i dere se na nju. Kakav Zvane, kakva nagrada, kakva Boškarina! Zvane se opio noćas kao čep, i mrak ga ponio na Učku, da ga strovali u guduru. Nagradu je dobio jutros netko drugi; njihovu Boškarinu izviždala dječurlija na sajmu. Zvane je prodao tu svoju sramotu za tri srebrna krunaša o kojima Keko sumnja da će mu Barbara u džepu još jedan naći ako mu potraži sutra razlupan leš, jer je lokao noćas po krčmama.
Barbara skoči na noge kao da ju je guja ujela. Prodao je Boškarinu? Nema u svoj Istri zlata što bi je isplatilo. Što su ono sedam gojnih krava što ih je faraun u snu gledao na misirskim pašnjacima, prema Boškarini? Nije Zvane pošao jutros s kravom u grad da je proda, nego samo da dobije za nju nagradu. Laže Keko, taj bezdušnik. Zvane će do koji čas stignuti doma, i sve će biti opet mirno i zadovoljno.
Rulja navaljuje na ženu; ruga joj se i psuje. Kad ona reče da nema ni prebijene pare, uskomeša se gomila kao pčelinji roj kad baciš kamen u košnicu; poče plijeniti i harati po kući. Rastaviše postelje, otvoriše i prevrnuše škrinje, skinuše lopiže sa zida, komoštre s verižnjače, svijeće i lemeš sa stropa, te provališe u staju da kotrljaju u dvorište bačve i badnjeve, da svrgnu turanj i ponesu napolje kamenice, brente, vedra, sijeno i gnoj. Ostade kuća gola i pusta. Još su mnogi od njih praznoruki, pa istavljaju vrata, čupaju okvire s prozora; a jer je kuća građena kamenjem, laćaju se poluga i mašklina, pa ruše zidove: razvaljuju, lome, cijepaju i nose tko prag, tko gredu, tko kamen, tko dasku. Sliči kumpar Zvanetova kuća humku na mravinjaku kad ono navaljuje na nj mravlja vojska da ga svega raznese. - Nestade kuće kao da ju je vihor odnio: sve je pusto, jedino kuma Barbara sjedi na razorenom ognjištu i kuka kao kukavica.
- Brižna moja Barbara - kliče Zvane s visoka.
Žena se trgnula, skočila na noge, skamenila se od čuda. Ali se Barbara razabira:
- Sam rekla ja da Keko laže! Si ti to, Zvane, na našoj Boškarini? Su te napastovali na putu, pa se pripetilo čudo i si zletil po ariji. Pridi, Zvane; pridi dole! To je sve nič kad nam Boškarina ni zginula. Ćemo storit s njom novu hižu. Na, na, moje blago!
- Znorila mi žena! - jeca Zvane na mrakovim leđima, a crni se pas spušta polako prema kumi Barbari da ga žena bolje vidi.
Barbara bulji u mraka, mršti čelo, mijenja se u licu i kriješti:
- Zvane, gnus! Si je dakle prodal? Si nas zatrl! I bog te kaštigal: opil si se; ćapal te mrak ... Pa neka te nosi kad si takov. Zvane, gade!
Bijesni i dreči se žena kao srda. Mrak drži kmeta povrh njezine glave, a kad i njega ogluši ženska vika, diže se opet uvis, roni u tamu.
- Neka te, huncut! - Zginul kako brek! Ne premudal noćas, Zvane, livu s desnom i desnu s livom! - čuje se još kako žena viče.
Kumpar Zvane leti u tami. Ne vidi više zvijezde na nebu ni vatre na zemlji; ne čuje drugoga šuma do klopotanja pasjih nogu, a osjeća da će mu sada kucnuti posljednji čas jer ga mrak nosi k uvali. Nikada do te noći ne zadrhta kumpar Zvane od pomisli na smrt i ne osjeti čežnju da se spase i živi kao u ovaj posljednji trenutak. Zna da je za nj sve svršilo, da je upropašten, da mu je smrt jedini spas od poruge svijeta, od hajke vjerovnika, od prosjačenja, gladi, žeđi i zime, ali žena mu želi smrt, i upravo zato kumpar Zvane neće da strada, neće da pogine. Viknula mu je: "Zginul kako brek! Ne zamudil noćas livu s desnom i desnu s livom!" i kmet razmišlja kako bi i u tome slučaju - mogao uraditi sve protivno negoli to želi njegova žena Barbara, to više što ovog puta ima još važnijih uzroka da je ne posluša i da je razjadi. I uoči smrti drži se kumpar Zvane svoga staroga načela: Čini baš ono što tvoja žena neće da uradiš, pa će ti dobro biti! - Zna kumpar Zvane što bi u ovome slučaju bilo protivno od one: "Zginul kako brek!" - bogme: spasti se i živjeti kao bubreg u loju. Ali mu ne ide za rukom odgonetnuti smisao one druge: "Ne zamudil noćas livu s desnom i desnu s livom!"
Neman leti, a Zvane čuči na pasjem hrptu i napinje mozak da uđe u trag zagonetnim riječima. Uoči pogibije mrakova ga leđa ne drže onako čvrsto kao prije: snaga je popustila, možda navlaš, da ga pas lakše strese s leđa i sunovrati u dragu, pa se kumpar Zvane sve slobodnije miče na onome hrptu. Oprezno i polako, da se neman ne dosjeti, zamijenio je desni rukav lijevim, svukavši haljetak i obukavši ga naopako. Uspio je napokon da uradi isto i sa svojim širokim hlačama, ali mrak jednako leti, i već se u tami bjelasaju hridine na dnu jaruge.
- Prokleta baba! - uzdiše kumpar Zvane. - Prevarila me i taj put.
Kamenje na dnu uvale pričinja se kmetu kao zubi što rastu u tami.
- Ha, škornje! - šapće kumpar.
Dršćući od straha i naprežući se da ne izgubi ravnotežu, izuva kmet čizme pa ih opet obuva, promijenivši lijevu na desnu; hvata se za mrakove uši i upire pogled u ponor koji sada otvara svoje žvalo baš ispod njega.
Pas se ustavlja, laje i trese glavom i leđima, baš onako kao što čini kučak pošto je izašao iz vode. Kumpar Zvane se ne miče.
Mrak riče, grči se, poskakuje, đipa i drma tijelom. Kumpar Zvane jaše na njemu kao konjanik i udara u smijeh.
- He, he, šjor Toni, je vas prevarila kuma Barbara, moja žena! Ča niste znali da kada se premuda na mraku livu s desnom i desnu s livom, da on, mrak, gubi moći i mora služit onemu ki ga jaše? Ej, šjor Toni, ča ćete mi dat da vas ne mučim sve dokle petehi ne zakantaju, i da vas valje pustim libero?
Pas lebdi u zraku, ne miče se. Krotak je kao jagnje. Piskutljiv glas dopire do kmetova uha.
- Zvane, ću te popeljat va motovunsku bošku kadi je zakopano zlato, sve benečanski cekini.
- To su tati skrili. Ga neću.
- Ću te popeljat na Učku kadi plešu vile, neka te premudaju va mladića.
- Sam već dosta živel.
- Ću te ponest va Benece da jih vidiš; ću ti darovat uru od zlata; ću ti dat jednu travu, pak će ti Barbara rodit sina.
- Ne, nego ja ću premiju za Boškarinu! Ja ću da mi vrnu čas' i poštenje.
- A baš to ne morem. Krava ti je za nič.
- Peljaj me va grad! Ja ću da vidim komešijun i Boškarinu! - kliče kmet i udara mraka nogom u trbuh.
Neman leti prema gorama na zapadu.
Široka okrugla kotlina leži pod kumpar Zvanetom. Gorski rubovi uhvatili se kamenim zubima neba naokolo.
- Dole va grad! - zapovijeda kmet mraku.
Gorski se rubovi dižu uvis; oni propadaju u tamu koja je sve crnja. Zvane gleda kako se suzuje planinski obruč nad njegovom glavom; krešti prestrašeno: "Pelješ me va pakal" i udara nogama mraka da se iznova digne. Poslušna je neman stala i počela drukčije veslati nogama, ali upravo u taj čas začu se čudan glas. Dolje iz ponorske dubljine, sa brda naokolo ili iz utrobe zemaljske, prodire snažno mukanje, pa se poziv razliježe po kotlini. Nevidljiv je val zapljuskao o zidove ponora. Zatalasalo se mračno, mrtvo more; gotovo čuješ kako se kidaju niti na tkivu noći.
- Boškarina! - kliče kmet i goni opet mraka na dno kotline.
Oko kule nad ponorom zgurila se varošica. Ulice, ceste iz obližnjih mjesta, putovi sa sela i staze s poljskih pojata svršavaju se kao napeti konci u dvorištu ispred kule. Pričinja se kumpar Zvanetu da gleda paukovu mrežu: kula-pauk crni se u sredini, a sve su te kuće, pojate i kolibice ulovljen plijen, ovdje već isisan, tamo još ovit paučinom.
Pauk-kula bdi u noći. Hrbat mu strši uvis, a oči mu rasvjetljuju vrt pokraj ponora.
Četiri druga sjede pod doksatom za stolom. Članovi komisije za nagrađivanje bikova i krava muzara goste se noćas kod šjor Momola koji je sav sretan što je njegova krava Roša dobila danas prvu nagradu. Gospodin prisjednik zemaljskoga odbora, gradski načelnik i veterinar spominju onu mršavu i gnusnu kravu što je jutros neki seljak poveo pred komisiju na opću sablazan i ruglo.
- Ona vam je krava, gospodo moja - veli načelnik, prava slika i prilika ekonomske snage ovoga naroda.
Veterinar srče refošk i govori:
- Gospodin je Momolo kupio u kmeta Grbljine smiješnu kravu, samo da pomogne težaku.
Gosti hvale i slave domaćina, a ovaj nazdravlja prisjedniku. Gotovo pleše od sreće što mu se priznaje da je čovjek koji se čak žrtvuje za siromaha.
Šjor Momolo umuknu, čaše zazvečaše za posljednji put, i gospoda ustadoše.
Ali upravo sada začu se žamor pred vrtnim plotom.
- Počekajte me! - kliče netko sjedeći na hrptu životinje koju gospoda ne mogu dobro vidjeti, ali rekao bih da je nalik više na psa negoli na konja.
S te životinje koja se boji svjetlosti pa odmiče natraške, netko je sišao, zatrčao se prema plotu, preskočio ga i banuo pred stol.
- Ti si to, kumpar Zvane? - veli šjor Momolo.
A kumpar Zvane Grbljina, čupave brade, krvava nosa, prašan i čudnovato obučen, žmiri očima, kopa rukama po džepovima, vadi nekoliko krunaša pa ih baca na stol.
- Zvane, jesi li pjan ili lud?
- Ni pjan, ni munjen, šjor Momolo! Nego sam prišal da mi date premiju ili da mi vrnete nazad Boškarinu.
- Che selvaggio? Che barabba! - čude se gospoda.
- Ali čovječe božji - miri šjor Momolo seljaka - nagradu je dobila moja Roša, a Boškarinu si mi prodao!
- Ča je njihova Roša dobila premiju? To ne gre, gospodine; to ni pravo! Da oni dobiju sve one beče, a ja nič? Su se morda oni trudili poli svoje Roše kako ja brižan poli Boškarine? Najprvo, oni su kupili tu kravu va va tujoj zemlji, a Boškarina je naše domaće blago: zlegla ju je Belusa ku je kupil moj pokojni otac va Poreščini. Oni imaju lipu štalu i čuda sena i čuda hlapci ki gledaju blago; i moreju špendat za medežiju kad blago oboli; moreju se sekako pomoć kad pride leti suša i po zimi velika zima - a ja siromak, ča ću ja kad je blago lačno, žejno i bolno? Ča da dobiju vajka premiju oni ki su bogati i ki imaju sega? Ne znaju oni da smo ja i moja Barbara trpili veći puti glad i žeju samo da nam Boškarina ne krepa! Ne znaju oni koliko smo se mi za nju mučili kad smo iskali za nju seno, travu i vodu. Mi smo zamršavali samo da se ona podebeli - a oni, šjor Momolo, ča su oni storili za svoju Rošu? Ma baš nič! Gojili smo mi kmeti to blago ča su ga oni dopeljali iz tuje zemlje ... Ni krave na svitu kakova je moja Boskarina, pa meni gre premija a ne njima. Delajte po pravici; dajte mi premiju ali mankoč mi vrnite nazad kravu. Na vam beče nazad - ča će mi ta limožina!
Tako je govorio kumpar Zvane sa srcem na dlanu i sav crven u licu.
Gospoda su se samo čudila. Prisjednik je zahtijevao da Momolove sluge bace drznika napolje; načelnik je naređivao da se pozovu stražari jer je kmet pjan ili lud.
- Moj dobri kumpar Zvane, sva su ova gospoda vidjela jutros vašu Boškarinu. To nije više krava, to je gotovo mrcina! - reče šjor Momolo.
Ali na te riječi kmet kao da se pomami. Njegova krava mrcina? Ta ga uvreda peče; ne može da je preboli. No jesu li gospoda baš dobro vidjela njegovu kravu? Neka sluge dovedu sada iz šjor Momolove staje Rošu i Boškarinu, neka ih gospoda pomnjivo promotre, neka im kušaju mlijeko, pa neka onda sude koja je od njih vrednija nagrade.
- Taj je čovjek lud - reče prisjednik. Deder, našalimo se s njime prije no stignu stražari. Dajte amo krave!
Šjor Momolu se ne svidje ta želja gospodina prisjednika, ali gosti počeše pljeskati rukama, i domaćin morade namignuti slugama.
Štale se nalažahu odmah iza kuće. Ne potraja dugo, i dovedoše obje krave pred gospodu.
- Oh blago moje! Boškarina zlatna! - viknu seljak, skoči do krave i stade joj cjelivati oči i čelo.
Gospoda prasnuše u smijeh.
I zbilja, pokraj čiste i gojne šjor Momolove Roše kmetova se Boškarina pričinjaše gnusnijom, mršavijom i starijom nego uistinu i bijaše.
- Izbroji joj, kmete, prstom rebra. Sigurno joj koje fali.
- Što si pustio da joj psi odgrizu rep?
- Okladimo se da će šjor Momolove sluge prepiliti gredu na njezinu hrptu!
Gospoda se sve žešće rugaju s Boškarinom, a iz kmetovih oči kotrljaju se suze.
- Ćete vidjet - kliče Zvane pa se spušta na koljena i hvata rukama kravu za vime.
- Nemoj je jadnu!
Seljak ne sluša više zadirkivanja gospode; kleči pod kravom, nešto joj tepa, gladi joj dlanovima vime pa je hvata za sise i počinje musti.
Boškarina stoji nepomično; gleda mirno i blago u gospodu. Njezino se vime pod dodirom Zvanetovih dlanova zaoblilo i nadulo. Sise u kmetovim šakama nabreknuše; i dva mlaza mlijeka šiknuše iz njih.
- Per dio! Nešto je ipak kapnulo.
- I to je sve, kmete! Ne muči je više.
Ali mlazovi mlijeka šibaju iz vimena sve jedriji i jači. Mlijeko rije prugljice u zemlji, pjeni se i šumi; odskočilo je od kamena i poprskalo je lice gospodinu prisjedniku koji se bio prignuo da bolje vidi to čudo.
- Pusti, izmuzao si je! - veli šjor Momolo.
Kmet se maše drugih dviju sisa. Procurilo je i iz njih, ali su mlazovi još nagliji i deblji. Mlijeko pljušti, pjenuši se, šumi pod mršavom kravom koja se zagledala u gospodu. Zemlja ne pije više mlijeka, i seljak kleči sada u lokvici.
- Daj, Boškarina, daj! - kliče Zvane, pa ustaje i tucka kravu po bedrima.
Iz četiriju sisa ide mlijeko, teče samo i neprekidno u četiri mlaza, bijelo kao snijeg, mirišljivo kao jagoda. Kao da je vrelo udarilo iz četiri grla, u četiri žile, iz kamena gorskoga, pa se bjelasa, romoni i pjeva kako će ono oživeti sve što je sunce opržilo, žeđa ubila. Bije, toči se i curi Boškarinino mlijeko, i šumi o slačini djeteline, o mirisu kadulje na pašnjacima; o snazi sokova što ih ljetno sunce zgušćava u vlaću trava. Romoni Boškarinino mlijeko o znoju težaka, o snazi njihovih mišica, a vedrini njihova duha koji zna mnogo pretrpjeti i podnijeti. Lokva se bijeli usred vrta, potočići vijugaju se od nje prema uglovima vrtića, a mlijeko teče dalje i šumi: "Ja sam bijelo i mirisljivo, ja sam toplo i hranljivo! Pretačem se odiskona iz žile u žilu, iz vimena u vime, ali sve gušće i slađe, da zadojim vaša čeda, a vas okrijepim."
- Kumpar Zvane, šteta za mlijeko!
Kmet šuti i gleda. Njegovo se čelo vedri motreći kako se ta gospoda čude. Oni su potočići iz mliječne bare nabujali i brzaju po vrtu da ga poplave. Razlijeva se mlijeko sve naokolo, diže se kmetu do ispod koljena, a gospoda se penju na stolice da izbjegnu toj plimi.
- Sluge! Brente i bačve!
- Kmete, jesu li sve vaše krave takve?
- Koliko ćeš za nju?
- Mi daju premiju? - odgovara Zvane.
Gospoda vade iz džepova novce i prstenje s ruku, skidaju zlatne lance s prsluka, kupe srebrno posuđe po stolu, trgaju se sebe nakite pa sve to bacaju u kmetov klobuk.
Seljak gleda u zlato i srebro; misli kako će još danas začuditi njome svoje selo, kako će oviti Barbari oko vrata te lance, kako će sagraditi kućicu sa štalom za drugu Boškarinu i kupiti sjenokošu i njivu, podmiriti dugove, platiti poreze i postati gazdom.
Uživa kumpar Zvane i posmjehuje se gledajući u svoj klobuk; pa kao da se boji da ga ta gospoda ne prevare i ne oplijene, trže se, skoči preko plota. Pojuri u tamu i zajaše životinju što ga čeka pod granama lipe.
Već u praskozorje ustade jutros kumpar-Zvanetova Barbara i obađe selo. Pita za muža. Nadala mu se sinoć; čekala ga cijelu noć; njega još uvijek nema. Je li ga tko od susjeda vidio na sajmu? Znadu li šta o Boškarini?
Priča kmet Jože da je vidio kumpara ujutro na sajmištu upravo onda kad je na silu htio da ga puste s kravom pred komisiju, i da je čuo kako su se ljudi oko Zvaneta drečali i kako su zviždali. Kmet Jure pripovijeda da se uveče našao s kumparom u krčmi; Zvane je pio, ali kao da mu ono sinoćnje vino nije baš najbolje prijalo - bio je loše volje.
Barbara se zamisli; potrča doma, zatvori kućna vrata i pođe prema gradu. Htjela je do one krčme. Mine strminu i stigne na cestu što vodi preko brežuljka. Ne koraknu dvadeset puta drumom, kad je gotovo prestraši nešto crno u granju živice.
Žena se približi i pogleda.
Prašan i razdrpan, izgrebena lica i ruku, s nosom u zraku i pruženih na cesti nogu, ležao je kumpar Zvane kao klada u glogovu plotu. Spavao je i hrkao u vas mah, a na usnama mu drhtao osmijeh, baš kao da se naslađuje utvarama neke čudne sanje.
Savremenik, 1910.